Ayrton Senna

Ayrton Senna
Rođenje21. mart 1960
São Paulo, Brazil
Smrt1. maj 1994(1994-05-01) (34 godine)
Bologna, Italija
NacionalnostBrazil brazilsko
Formula 1 karijera
Trke162
Prvenstva3 (1988., 1990. i 1991.)
Pobjede41
Podiji80
Bodovi610
Prve startne pozicije65
Najbrži krug19
Prva trkaVelika nagrada Brazila
Posljednja trkaVN San Marina
Posljednja sezona1994

Ayrton Senna da Silva (São Paulo, 21. mart 1960 – Bologna, 1. maj 1994) bio je brazilski vozač Formule 1 i trostruki svjetski prvak. Bio je jedan od najomiljenijih i najboljih vozača Formule 1 i izuzetno dobar za vrijeme vožnji po kišovitom vremenu usljed čega je i dobio naziv Kišni čovjek. Poginuo je u nesreći, za vrijeme utrke za VN San Marina na stazi u Imoli.

Rani život i karijera

Rođen u je u Pro-Matre Maternity Hospital u Santani, u predgrađu São Paulo[1] kao drugo od troje djece svojih roditelja, brazilskog zemljoposjednika i vlasnika fabrike Miltona da Silve i njegove supruge Neide Senna da Silve (koja je bila talijanskog porijekla). Imao je stariju sestru, Viviane i mlađeg brata Leonarda.

Karijera u Formuli 1

Toleman (1984)

Senna je na početku svoje karijere u Formuli 1 testirao za nekoliko ekipa: Williams, McLaren, Brabham i Toleman. Peter Warr iz Lotusa, Ron Dennis iz McLaren, i Bernie Eccleston iz Brabham su mu ponudili testiranje 1984. godine i predstavili dugoročne ugovore. Warr iz Lotusa je zapravo želio da Senna zamijeni Nigel Mansella, ali je njihov tadašnji glavni sponzor, Imperial Tobacco, zahtijevao da u ekipi bude britanac tako da je ta opcija propala. Prvu testnu vožnju za Brabham Senna je ostvario u novembru 1983. godine gdje je ostvario prolazna vremena dvije sekunde slabija od prvog vozača ekipe, Nelson Piqueta koji mu je te prilike dodijelio nadimak 'taksi vozač iz Sao Paula'. Senna je bio impresioniran Brabham ekipom ali je prema mišljenju Piqueta glavni sponzor ekipe 'Parmalat' insistirao na tome da u ekipu ipak dođe Roberto Moreno.[2][3] Kao posljedica toga, Senna se ipak pridružio Toleman ekipi koja je u tada bila relativno nova ekipa, koja je koristila manje konkurentne Pirelli pneumatike.[4][5] Venecuelanski vozač Johnny Cecotto je bio njegov timski kolega.[6] Debitovao je na VN Brazila na stazi u Rio de Janeiru. Prvi bod ostvario je na svojoj drugoj utrci, na VN Južnoafričke Republike 7. aprila 1984. godine na stazi Kyalami. Isti učinak postigao je i na slijedećoj utrci za VN Belgije. Dva boda u prve tri utrke i nisu bile dobar početak za jednog od najboljih svjetskih vozača Formule 1, no to će se ubrzo sasvim promijeniti. Kombinacija oko nedoumice vezanih za pneumatike i problemi sa pritiskom goriva u bolidu uzrokovale su da propusti da se kvalifikuje za utrku za VN San Marina i to je bio jedini put da propusti da se kvalifikuje za jednu utrku u svojoj uspješnoj karijeri.[7] Najbolji rezultat te debitantske sezone Senna je ostvario na VN Monaka, prvoj utrci sezone koja se vozila po vlažnom vremenu. Dan uoči utrke Senna je ostvario 13. mjesto na kvalifikacijama. Tokom same utrke ostvarivao je stalni napredak probijajući se napred i to na stazi koja slovi kao nemoguća za pretjecanje. U 19. krugu utrke prestigao je tada drugoplasiranog vozača utrke, dvostrukog, a poslije i trostrukog svjetskog prvaka, Niki Laudu, te se poslije sa Alainom Prostom borio za pobjednički podij. Ubrzo se primakao Prostu, ali pri nego je došao u poziciju da napadne za prvo mjesto, utrka je prekinuta u 31. krugu iz sigurnosnih razloga a svim vozačima koji su do trenutka prekida utrke bili u poziciji osvajanja bodova, isti su prepolovljeni. To 2. mjesto je ujedno bilo i prvi podij za Ayrtona Sennu.[8] Još dvaput tokom te sezone Senna se penjao na podij i to zahvaljujući ostvarenim trećim mjestima na VN Velike Britanije i na posljednjoj utrci sezone za VN Portugala u Estorilu. Debitantsku sezonu u Formuli 1 završio je kao deveti, izjednačen s Nigelom Mansellom na devetom mjestu ukupnog poretka s ostvarenih 13 bodova.

Toleman bolid tip TG184 Ayrtona Senne iz 1984. godine na izložbi Donington Grand Prix Collection

Pored debitantske sezone, Senna je te 1984. godine vozio i utrku 1000 km Nürburgring-a gdje je odvezao Porsche 956 do 8. mjesta. Osim toga učestvovao je i u ekshibicijskoj utrci koja je upriličena povodom otvaranja nove staze Nürburgringa. Nekoliko vozača Formule 1 je uzelo učešće u ovoj utrci koja se vozila u identičnim Mercedes-Benz-W201 bolidima, a Senna je prvi završio utrku ispred Niki Laude i Carlosa Reutemanna. [9] Nakon utrke Senna je izjavio: "Sada znam da to mogu."[10]

Lotus (1985–1987)

1985

Nako što je u prvoj debitantskoj sezoni vozio za ekipu Toleman, Senna je već 1985. godine prešao u ekipu Lotus koja je u to doba koristila motore Renaulta. Klupski kolega mu je bio talijanski vozač Elio de Angelis. Ovaj prelazak u ekipu Lotusa bio je obavijen velom tajne jer se špekulisalo da je Senna morao od ekipe Toleman otkupiti svoj ugovor kako mu isti ne bi bio smetnja za prelazak u Lotus. U drugoj utrci sezone, za VN Portugala ostvario je svoju prvu startnu poziciju (pole position) koju je pretvorio u svoju prvu pobjedu na jednoj od utrka Formule 1 a koja je održana u vlažnim uslovima, stigavši na cilj sa više od minut vremena prednosti ispred Michele Alboreta. Još dva puta se popeo na podij (VN Holandije i VN Italije) prije nego što je ostvario svoju drugu pobjedu, opet u vlažnim uslovima, na VN Belgije voženoj na stazi Circuit de Spa-Francorchamps. Odnos Ayrtona Senne sa klupskim kolegom Angelisom su se u toku sezone pogoršali jer su oba vozača tražili status prvog vozača ekipe. Nakon što je proveo 6 godina u Lotusu, De Angelis je na kraju sezone prešao u ekipu Brabham sa uvjerenjem da Senna sve više ima podršku vodstva ekipe.[11] Sa svojim brzim ali prilično nepouzdanim bolidom 97T sezonu je završio na 4. mjestu, s osvojenih 38 bodova i šest podija (dvije pobjede, dva 2. mjesta i dva 3. mjesta), uz sedam prvih startnih pozicija. Što se tiče kvalifikacija, međutim, Senna je počeo da se etablira kao najbrži vozač na terenu. Njegovih 7 startnih pozicija te sezone je bio daleko najbolji rezultat u odnosu na rivale.[12]

1986

Senna u bolidu Lotusa na VN Velike Britanije 1986. godine

U drugoj sezoni u ekipi Lotusa Senni se pridružio novi klupski kolega Scot Johnny Dumfries koji je zamijenio De Angelisa a nakon što je Senna uložio veto na dolazak Dereka Warwicka u ekipu, rekavši da Lotus nije u mogućnosti pokrenuti konkurentne automobile za dva vrhunska vozača u isto vrijeme. Senna je kasnije priznao: "Bilo je loše, loše. Do tada sam imao dobar odnos s Derekom."[13] Ekipa je za sezonu 1986 napravila promjene na bolidu čime se povećala pouzdanost bolida što je bilo glavni nedostatak na bolidu u prethodnoj sezoni. Senna je započeo sezonu 2. mjestom iza sunarodnjaka Nelsona Piqueta na VN Brazila na stazi Jacarepaguá u Rio de Janeiru. Na drugoj utrci sezone za VN Španije, Senna pobjeđuje sa 0,014 sekundi prednosti ispred Nigel Mansella što predstavlja jedan od najtješnjih finiša u historiji Formule 1 čime prvi put u svojoj karijeri preuzima prvo mjesto u poretku vozača.[14] Međutim, ubrzo gubi prvo mjesto zbog odustajanja iz utrke uzrokovanje mehaničkim kvarom na bolidu usljed općenite nepouzdanosti tadašnjeg bolida kojim je upravljao. Ove slabosti bolida su posebno došle do izražaja u drugoj polovini sezone tako da je Senna izgubio šansu za osvajanjem prvenstva Formule 1 a borba za tron se odvijala između aktuelnog prvaka Alaina Prosta u McLaren-TAG-Porscheu i dvojca Piqueta i Mansella u Williams-Hond. No i usprkos problemima s bolidom, pobijedio je na VN SAD-a na stazi voženoj u Detroitu. Sezonu ponovo završava na 4. mjestu s 55 bodova, ukupno 8 najboljih startnih pozicija, dvije pobjede i šest podija (četiri 2. i dva 3. mjesta).[15] Nakon osvajanja VN SAD-a u Detroitu, dva dana nakon što je Brazil eliminisan sa svjetskog prvenstva u nogometu, Senna je zatražio brazilsku zastavu i odvezao jedan krug mašući njom. Nakon toga, isti ritual ponovljao bi svaki put kada bi pobijedio na nekoj utrci Formule 1.[16] Osim toga, Senna je te 1986. godine imao kratak izlet u reli utrke, gdje je isprobao neke modele automobila kao što su: Vauxhall Nova, Austin Rover Metro 6R4 i Ford Sierra Cosworth RS-a na utrkama zatvorenim za javnost.[17]

1987

Lotus je sezonu 1987 započeo sa novim motorom. Naime nakon odustajanja Renaulta iz takmičenja Formule 1, japanski proizvođač motora Honda koji je prethodnu godinu sa ekipom Williams osvojio titulu u poretku konstruktora je odlučio da ostane u takmičenju te se pridružio Lotusu. Sa dolaskom Honde u ekipu je došao i drugi vozač, japanac Satoru Nakajima. Senna je započeo sezonu sa promjenjivom srećom. Podij na VN San Marina je donekle ublažio kontroverze sa slijedeće trke sa VN Belgije na stazi Spa-Francorchamps, gdje se Senna sudario sa Mansellom a poslije toga se suočio sa ljutitim englezom u boxu.[18] Poslije toga, Senna je osvojio dvije utrke zaredom: narednu VN Monaka (prva od njegovih rekordnih šest pobjeda u na stazi u Monaku) i VN SAD-a na stazi u Detroitu (njegova druga pobjeda u dvije godine na istoj stazi) te tim pobjedama preuzima vodstvo u ukupnom poretku vozača.[19] Pa iako je bolid Lotus-Honda bio stabilniji i bolji u odnosu na bolid iz prethodne dvije sezone postajalo je jasnije da je Williams-Honda Mansella i Piqueta ipak brži. Razlika u kvaliteti bolida koji su koristili Hondine motore je bila najočiglednija na utrci za VN Velike Britanije gdje su Mansell i Piquet završili utrku sa krugom prednosti ispred Senne i Nakajime. Već tada se Piquet odvaja od konkurencije u borbi za prvo mjesto. Senna sve više postaje nezadovoljan svojim šansama u Lotusu tako da na utrci u Monci najavljuje da će se u slijedećoj sezoni pridružiti McLarenu.[20] U ostatku sezone Mansell i Piquet, iako uz stalno vodstvo Piqueta, nastavljaju sa borbom za tron Formule 1. Ta utrka je konačno prekinuta dvije utrke prije kraja sezone kada Mansell ozljeđuje vrat u pripremama za VN Japana. Time se otvara šansa da Senna ipak može dostići bar to utješno drugo mjesto pod uslovom da ostvari barem dva treća mjesta u preostale dvije utrke. Senna je učinio i više od toga završivši obje utrke (VN Japana i VN Australije) na drugom mjestu. Međutim, na tehničkom pregledu nakon posljednje utrke mjerenjem je otkriveno da su kočnice na Senninom bolidu šire od dozvoljenih. Diskvalifikovan je što je automatski značilo i oduzimanje bodova osvojenih u toj utrci (šest bodova) te je sezonu ipak završio kao treći u ukupnom poretku s 57 bodova, 1 pole positionom i osam podija (četiri puta drugi, ne računajući utrku u kojoj je diskvalifikovan, dva treća mjesta, uz dvije pobjede). U toku sezone, Senna je izgradio dobar odnos sa ekipom Honde te je ekipa Honde obezbijedila svoj V6 turbo motor za ekipu McLarena kojoj se Senna pridružio slijedeće godine.[21]

McLaren (1988–1993)

1988

Senna proslavlja svoju prvu titulu prvaka Formule 1 vozeći McLaren MP4/4

Nakon tri godine provedene u Lotusu, zahvaljujući dobrim odnosima koje je razvio s Hondom tokom prethodne sezone, i uz dozvolu nominalno prvog vozača McLarena, Alaina Prosta, tada dvostrukog svjetskog prvaka Formule 1, Senna postaje drugi vozač ekipe McLaren. Samim dolaskom Senne u ekipu McLarena postavljen je temelj za žestoku konkurenciju između dvojice vozača, koji je kulminirao u nekoliko dramatičnih incidenata u narednih pet godina. Jedan od takvih incidenata se desio na VN Portugala. Naime na toj utrci Prost je imao nešto bolji start ali je Senna uspio na prvoj krivini da zaobiđe Prosta. Prost je odgovorio i pokušao da uzvrati Senni koji ga je odgurao uz sam zid pri čemu je Prost vozio brzinom od 290 km/h. Incident kobnih razmjera je izbjegnut za malo. Iako je Prost izritiran ovim potezom, Senna se izvukao samo s upozorenjem FIA-e. Senna se kasnije izvinio Prostu za incident koji je napravio, dok je Prost izjavio da nije bio spreman da rizikuje život zaradi titule. U toku sezone, dvojac McLarena je osvojio 15 od 16 utrka vozeći tada dominantni bolid MP4/4. Jedina utrka sezone u kojoj nije pobijedio jedan od vozača McLarena je bila utrka za VN Italije koju je kontrolisao Senna i imao vodstvo ali se sudario s jednim zaostalim vozačem tako da je pobjedu ostvario Ferrari. Titulu svjetskog prvaka osvojio je Senna iako je Prost formalno skupio više bodova. Te sezone, Prostu se za konačni plasman nisu uračunala tri druga mjesta jer od 16 odvoženih utrka, u njih 11 dodijeljivali su se bodovi za Svjetsko prvenstvo, dok se preostalih pet utrka nije bodovalo za prvenstvo Formule 1.[22]

1989

Naredne godine, rivalstvo između Senne i Prosta se intenziviralo kroz brojne bitke na stazi i psihološki rat koji su vodili.[23] Napetosti i nepovjerenje između ovog McLarenovog dvojca povećala se kada je Senna pretekao Prosta na ponovljenom startu na VN San Marina iako je Prost tvrdio da je postojao sporazum prije utrke o međusobnom nepretjecanju. Prost je osvojio titulu svjetskoga prvaka nakon dobro poznatog incidenta koji se desio na VN Japana na stazi u Suzuki. Senni je u toj utrci trebala pobjeda za titulu pa se odlučio za teško pretjecanje Prosta. Međutim, Prost je reagovao manevrom prema Senni koji se nije nalazio na savršenoj putanji te su završili u pijesku izvan staze. Prost je odustao a u nastavku utrke Senna je uspio stići do boksa te zamijeniti prednje krilce, vratiti se u utrku, gdje je preuzeo vodstvo i na kraju pobijedio u utrci. No, FIA je poslije utrke Senni oduzela svih deset bodova nakon što su utvrdili da je presjekao šikanu na nedozvoljen način.[24][25] Zahvaljujući tome, Prost je ipak postao prvak za sezonu 1989. Na račun tog incidenta, Senna je doživio velike kritike ali objektivno gledajući to i jeste bio jedini dio na stazi s realnom mogućnošću pretjecanja u posljednim krugovima utrke toliko važne za Sennu i njegov konačni plasman. Senna se poslije pravdao činjenicom da mu je trebala pobjeda za osvajanje titule prvaka što je bio razlog njegovog opasnog poteza.Ovaj incident se smatra kao jedan od najkontraverznijih momenata u historiji F1, pa i danas se vode debate o tome. Da li je Prost namjerno „zatvorio“ Sennu, i da li je Sennin pokušaj obilaska Prosta bio preambiciozan? Teško da će se ikada sa sigurnošću utvrditi da li je to samo bio trkački incident ili nešto više?

1990

U sezoni 1990. Senna je osvojio titulu prvaka sa šest pobjeda, dva druga i tri treća mjesta. Prvu pobjedu je ostvario na prvoj utrci sezone na VN SAD-a na stazi u Phoenixu. U pretposljednjoj utrci prvenstva na VN Japana na Suzuki, gdje su se Senna i Prost sudarili prethodne godine, pole position se nalazio na prljavoj i automatski sporijoj strani staze. U ovu utrku Senna je ušao kao prvoplasirani u prvenstvu. Senna je prije samih kvalifikacija dobio garancije od organizatora da će se to mjesto pomjeriti na čistu stranu staze. Nakon što je Senna u kvalifikacijama osvojio pole position ispred Prosta predsjednik FIA-e, francuz Balestre je odlučio da ponovo pole position bude na toj lošijoj strani staze.[26] Izrevoltiran tim postupkom FIA-e, Senna pred početak utrke najavljuje da ako Prost na samom startu stekne prednost zato što startuje sa one strane staze koja ima više gripa, da će učiniti sve da povrati prvu poziciju u prvoj krivini, bez obzira na posledice. Prost bolje startuje i preuzima vođstvo da bi na prvom, desnom zavoju, došlo do kontakta dva bolida pri brzini od 270 km/h usljed čega obojica vozača odustaju iz utrke.[27] To je kraj snova Prosta, tadašnjeg Ferrarijevog vozača dok Senna po drugi put postaje prvak u Formuli 1.

1991

U sezoni 1991 Senna osvaja prvenstvo i postaje najmlađi trostruki svjetski prvak, povećavši svoj skor na ukupno 60 pole positions u karijeri. Odlično je započeo sezonu pri čemu je pobjedio na prve četiri utrke. Do kraja je ostvario još tri pobjede, tri druga i dva treća mjesta. Prost, zbog pada performansi Ferrarija, više mu nije bio ozbiljan konkurent. Tokom predsezonskog testiranja bolida, Senna javno objavljuje svoje sumnje o konkurentnosti bolida s novim Honda V10 motorom navodeći da motor nije tako moćan kao onaj V12 iz prethodne godine.[28] Planirao je da slijedeće 1992. godine pređe u Williams, ali Hondin CEO, Nobuhiko Kavamoto, lično je zahtijevao da Senna ipak ostane u McLaren-Hondi, što je Senna i učinio iz osjećaja lojalnosti prema ekipi za koju nastupa.[29]

1992

Senna je u novu sezonu ušao sa novim bolidom. Pored kašnjenja isporuke motora (s novim motorom je debitovao u trećoj utrci sezone, za VN Brazila), McLarenovom bolidu je nedostajao aktivni ovjes, nije bio pouzdan a ponašao se i nepredvidljivo na oštrim krivinama, dok ni Hondin motor V12 više nije bio najsnažniji u krugu.[30] Pa uprkos tome, Senna je ostvario 3 pobjede: VN Monaka, VN Mađarske i VN Italije. Sezonu je završio kao četvrti, iza Williamsovog dvojca Mansella i Patresea i Benettonovog Michaela Schumachera.[31][32] Pored tri pobjede ostvario je jedno 2. i dva 3. mjesta, osvojivši ukupno 50 bodova. Tokom 1992. godine pojačao se rivalitet između Senne i nadolazečeg vozača Michaela Schumachera. Na utrci za VN Brazila, Schumacher je optužio Sennu da ga je na nedozvoljen način usporavao pri pokušajima da ga pretekne jer je Senna bio sporiji usljed problema sa svojim motorom. Na VN Francuske Schumacher se sudario s Sennom, što je rezultiralo odustajanjem Senne. Senna se poslije suočio s Schumacherom, koji je priznao odgovornost za nesreću. Na kvalifikacijama za VN Njemačke Senna i Schumacher su se konfrontirali pri čemu je Senna zgrabio Schumachera za kragnu optuživši ga za ugrožavanje sigurnosti jer ga je blokirao na stazi.[33]

1993

Senna na VN Njemačke, na stazi u Hockenheimu (4. mjesto)

U uvodnoj utrci sezone, za VN Južne Afrike, Senna je završio na drugom mjestu nakon što je doživjeo sudar sa Schumacherom.[34] Potom je pobijedio u utrkama u kojima je dolazilo do promjena uslova vožnje i to na utrkama za VN Brazila i VN Evrope. Ova druga se često smatra jednom od najvećih Senninih pobjeda.[35] Potom je postigao 2. mjesto na VN Španije i rekordnu šestu pobjedu na VN Monaka. Nakon VN Monaka, šeste utrke sezone, Senna je neočekivano vodio u prvenstvu ispred Prosta u Williams-Renaultu. Kako je sezona odmicala, Prost i Damon Hill su potvrdili superiornost Williams-Renaultovih bolida, što je Prostu donijelo prvo mjestu u prvenstvu. Senna je sa svojim McLarenom zaključio sezonu s dvije pobjede i to za VN Japana i VN Australije, pri čemu je osigurao 2. mjesto u ukupnom poretku prvenstva.[36] U sezoni je ostvario 5 pobjeda i dva druga mjesta, ukupno osvojivši 73 boda. Za narednu 1994 sezonu, Senna je imao ponude iz McLarena, Williamsa, Benettona i Ferrarija.

Williams (1994)

Za takmičarsku sezonu 1994, Senna je 11 oktobra 1993. konačno potpisao ugovor s Williams-Renaultom, nakon što je Prost odlučio završiti svoju karijeru. Za tu sezonu izmjenjena su neka pravila, tako da je zabranjen aktivni ovjes, kontrola pogona i ABS. Tokom predsezone testiranje novog Williams bolida FW16, nije uočio nikakvu superiornost u odnosu na bolide FW15C i FW14b koji su mu prethodili, te se Senna našao blizu situacije da u trke uđe sa Schumacherovim Benetton B194 bolidom. Također je izrazio nelagodu u vezi s rukovanjem bolidom, navodeći: "imam vrlo negativan osjećaj o vožnji bolida kao i vožnji na granici itd. ... Neke od njih su elektronske prirode. Također, bolid posjeduje neke karakteristike u koje još nisam u potpunosti uvjeren."[37] Senna je dalje dodao: "To će biti sezona sa puno nesreća, a ja ću rizikovati i bićemo sretni ako se nešto stvarno ozbiljno ne desi."[38] U prvoj trci sezone, u Brazilu, Senna je ostvario prvo startno mjesto. Početkom utrke drži prvo mjesto ali ga u stopu prati Schumacher kome uspjeva da ipak izbije ispred Senne. U nastavku utrke, Senna se okreće na stazi te odustaje. I u drugoj utrci sezone, Senna također osvaja pole position ali i ovdje ostaje bez završetka utrke nakon kontakta sa bolidom Mike Hakinena. Schumacher ponovo pobjeđuje.[39] Ovo je bio najgori Sennin start na jednoj sezoni formule 1 jer u prve dvije utrke ne osvaja ni jedan bod iako je u obe ostvario pole position dok je Schumacher vodeći u prvenstvu sa dvadeset bodova.[40]

Smrt

Treća utrka sezone 1994. i posljednja za Ayrtona Sennu je održana na stazi "Autodromo Enzo e Dino Ferrari", u Imoli, u Italiji. Imola se tradicionalno smatra početkom F1 sezone na evropskom tlu. Senna, koji nije završio prethodne dvije utrke, je izjavio da je to mjesto gdje počinje njegova sezona i da će u narednih 14 utrka, od ukupno 16 u toku sezone, osvojiti titulu.[41] Williams je u Imolu došao sa modifikovanim FW16s bolidom pokušavajući na taj način da poboljša upravljanje bolidom. U petak, dva dana pred utrku, Senna je ostvario pole position 65. i posljednji put, ali je bio uznemiren zbog događaja koji su se desili prije utrke. Senna se žalio na upravljivost bolida FW16 i prijavio da su performanse bolida općenito lošije nakon najnovijih podešavanja koja su izvršili timski inženjeri.[42] Naime u petak, nakon popodnevnih kvalifikacija, Sennin sunarodnjak i početnik u ovom takmičenju, Rubens Barrichello, je izletio sa staze na šikani Variante Bassa i bolidom udario u zid od guma. Zbog pretrpljenih teških povreda (slomljen nos i ruka), Barrichello nije ni nastupio u toj kobnoj utrci. Senna je posjetio Barrichella u bolnici te, vidjevši Rubensovo stanje, postao skeptičan po pitanju sigurnosnih standarda u takmičenju F1. Barrichello je poslije izjavio da je Senna bio prva osoba koju je vidio nakon što se vratio svijesti.[43] Međutim to nije bilo jedino loše što se desilo prije same utrke. Naime crni vikend se nastavio smrću austrijanca Rolanda Ratzenbergera tokom slobodnog treninga, nakon što se velikom brzinom zabio u betonski zid. Senna je odmah posjetio mjesto nesreće i medicinski centar i šefa centra, profesora Sida Watkinsa. Watkins je predložio da se Senna povuče iz trke i da odu pecati (njihov zajednički hobi), na što je Senna odgovorio da ne može prekinuti takmičenje.[44] Igrom sudbine, svoje posljednje jutro proveo je u razgovoru sa bivšim timskim kolegom iz McLarena, Prostom, u diskusiji o ponovnom osnivanju Asocijacije Grand Prix vozača, sa ciljem poboljšanja sigurnosnih uslova. Kao najstarijem vozaču ponuđena mu je uloga predsjednika te asocijacije od naredne utrke u Monaku.

U nedjelju, na početku utrke, Senna je zadržao prednost ispred Schumachera, međutim došlo je do sudara Pedra Lamya i J. J. Lehta. Na stazu je izašlo sigurnosno vozilo i ostalo na stazi šest krugova. U slijedećem, sedmom krugu, posredstvom kamere koja je nalazila na Schumaherovom Bennetonu a koja je išla uživo, vidjelo se da je Sennin bolid dvaput proklizao. To je za posljedicu imalo izlijetanje bolida sa staze u zavoju Tamburello brzinom od 307 km/h te udar u betonski zid. Telemetrija je pokazala da je do udara u zid usporio na 218 km/h, i to usljed kočenja u trajanju manjem od dvije sekunde. Podignuta je crvena zastava kao posljedica nesreće na stazi. U roku od dva minuta od nesreće, Sennu su iz bolida izvadili profesor Sid Watkins i njegov medicinski tim. Prvi pregled obavljen kod bolida ukazao je na povrede srca i značajan gubitak krvi (oko 4,5 litara). Zbog Senninog lošeg stanja, profesor Watkins je na licu mjesta izvršio traheotomiju i zatražio helikoptersko prebacivanje Ayrtona Senne u bolnicu u Bolonju gdje je bio proglašen mrtvim sat vremena kasnije. Watkins je kasnije rekao da čim je vidio Sennine potpuno raširene zjenice, znao je da je njegov mozak neaktivan i da neće preživjeti.[16] Kasnije je, tokom pregleda Senninog bolida, otkrivena smotana austrijska zastava koju je Ayrton najvjerovatnije namjeravao podignuti nakon završene utrke, u čast tragično preminulog austrijanca Ratzenbergera.[45] Fotografije Ayrton Senna tokom medicinskog tretmana kraj bolida koju je napravio Ayrtonov prijatelj, fotograf i urednik časopisa Autosprint, Angelo Orsi, iz poštovanja prema Ayrtonu Senni nikada nisu javno objavljene.[46]

1. maja 2014. minutom šutnje obilježena je 20. godišnjica od smrti Ayrtona Senne. U obilježavanju ovog događaja učestvovali su članovi porodice, kolege, aktuelni vozači Formule 1 kao i poštovaoci lika Ayrtona Senne. Komemoracija je održana u Imoli na zavoju Tamburello gdje je Senna udario u betonski zid pri brzini preko 300 kilometara na sat. Među prisutnima su bili Gerhard Berger, Sennin suvozač iz McLarena, i vozači Ferrarija Fernando Alonso i Kimi Räikkönen.[47]

Spisak ukupnih rezultata ostvarenih u Formuli 1

(Utrke u boldu označavaju najbolju startnu poziciju) (Utrke u italicu označavaju najbrži krug utrke)

Godina Ekipa Šasija Motor Gume 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. Bodovi Poredak
1984. Toleman Group Motorsport Toleman TG183B Hart 415T 1.5 L4
(turbopunjač) 		P BRA
Ret 		JAR
6 		BEL
6 		13 9.
Toleman TG184 M SMR
DNQ 		FRA
Ret 		MON
2 		KAN
7 		SAD Istok
Ret 		SAD
Ret 		VB
3 		NJE
Ret 		AUT
Ret 		NIZ
Ret 		ITA
 EUR
Ret 		POR
3
1985. John Player Special Team Lotus Lotus 97T Renault EF15 1.5 V6
(turbopunjač) 		G BRA
Ret 		POR
1 		SMR
7 		MON
Ret 		KAN
16 		SAD
Ret 		FRA
Ret 		VB
10 		NJE
Ret 		AUT
2 		NIZ
3 		ITA
3 		BEL
1 		EUR
2 		JAR
Ret 		AUS
Ret 		38 4.
1986. John Player Special Team Lotus Lotus 98T Renault EF15B 1.5 V6
(turbopunjač) 		G BRA
2 		ŠPA
1 		SMR
Ret 		MON
3 		BEL
2 		KAN
5 		SAD
1 		FRA
Ret 		VB
Ret 		NJE
2 		MAĐ
2 		AUT
Ret 		ITA
Ret 		POR
4 		MEX
3 		AUS
Ret 		55 4.
1987. Camel Team Lotus Honda Lotus 99T Honda RA167E 1.5 V6
(turbopunjač) 		G BRA
Ret 		SMR
2 		BEL
Ret 		MON
1 		SAD
1 		FRA
4 		VB
3 		NJE
3 		MAĐ
2 		AUT
5 		ITA
2 		POR
7 		ŠPA
5 		MEX
Ret 		JAP
2 		AUS
DSQ 		57 3.
1988. Honda Marlboro McLaren McLaren MP4/4 Honda RA168E 1.5 V6
(turbopunjač) 		G BRA
DSQ 		SMR
1 		MON
Ret 		MEX
2 		KAN
1 		SAD
1 		FRA
2 		VB
1 		NJE
1 		MAĐ
1 		BEL
1 		ITA
10 		POR
6 		ŠPA
4 		JAP
1 		AUS
2 		90 (94) 1.
1989. Honda Marlboro McLaren McLaren MP4/5 Honda RA109E 3.5 V10 G BRA
11 		SMR
1 		MON
1 		MEX
1 		SAD
Ret 		KAN
7 		FRA
Ret 		VB
Ret 		NJE
1 		MAĐ
2 		BEL
1 		ITA
Ret 		POR
Ret 		ŠPA
1 		JAP
DSQ 		AUS
Ret 		60 2.
1990. Honda Marlboro McLaren McLaren MP4/5B Honda RA100E 3.5 V10 G SAD
1 		BRA
3 		SMR
Ret 		MON
1 		KAN
1 		MEX
20 		FRA
3 		VB
3 		NJE
1 		MAĐ
2 		BEL
1 		ITA
1 		POR
2 		ŠPA
Ret 		JAP
Ret 		AUS
Ret 		78 1.
1991. Honda Marlboro McLaren McLaren MP4/6 Honda RA121E 3.5 V12 G SAD
1 		BRA
1 		SMR
1 		MON
1 		KAN
Ret 		MEX
3 		FRA
3 		VB
4 		NJE
7 		MAĐ
1 		BEL
1 		ITA
2 		POR
2 		ŠPA
5 		JAP
2 		AUS
1 		96 1.
1992. Honda Marlboro McLaren McLaren MP4/6B Honda RA122E 3.5 V12 G JAR
3 		MEX
Ret 		50 4.
McLaren MP4/7A BRA
Ret 		ŠPA
9 		SMR
3 		MON
1 		KAN
Ret 		FRA
Ret 		VB
Ret 		NJE
2 		MAĐ
1 		BEL
5 		ITA
1 		POR
3 		JAP
Ret 		AUS
Ret
1993. Marlboro McLaren McLaren MP4/8 Ford Cosworth HBD7 3.5 V8 G JAR
2 		BRA
1 		EUR
1 		SMR
Ret 		ŠPA
2 		MON
1 		KAN
18 		FRA
4 		VB
5 		NJE
4 		MAĐ
Ret 		BEL
4 		ITA
Ret 		POR
Ret 		JAP
1 		AUS
1 		73 2.
1994. Rothmans Williams Renault Williams FW16 Renault RS6 3.5 V10 G BRA
Ret 		PAC
Ret 		SMR
Ret 		MON
 ŠPA
 KAN
 FRA
 VB
 NJE
 MAĐ
 BEL
 ITA
 POR
 EUR
 JAP
 AUS
 - -

Reference

  1. ^ "Gafisa presta homenagem a Ayrton Senna: "morador ilustre a gente não esquece"". Senna.globo.com. Pristupljeno 2. 10. 2010.
  2. ^ Clarkson, Tom (18. 10. 2012). "When Senna drove for Brabham". F1 Racing. Haymarket Publications. 201 (November 2012): 62–67. Referenca sadrži prazan nepoznati parametars: |trans_title= i |laysource= (pomoć)CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  3. ^ Rubython, Tom, The Life of Senna (2004), str. 90
  4. ^ Hilton (2004), str. 121–122.
  5. ^ Drackett, Phil (1985). Brabham : Story of a racing team. Arthur Barker. ISBN 0-213-16915-0. str. 134–135
  6. ^ "Happy birthday to Johnny Cecotto". 25 January 2010. Arhivirano s originala, 4. 11. 2013. Pristupljeno 1. 7. 2013.
  7. ^ Sennin najbolji rezultat u sezoni postigao je na VN Monaka, prvoj utrci po mokrom vremenu u sezoni. Kvalifikujući se kao 13. na tabeli, postigao je stabilan napredak u napretku na stazi, prolazeći Niki Laudu za sekundu u 19. krugu. Brzo je počeo da smanjuje zaostatak za liderom trke Alain Prostom, ali prije nego što je mogao da napadne Prosta, trka je zaustavljena u 31. krugu iz bezbjedonosnih razloga, pošto je kiša postala još jača. U trenutku kada je trka prekinuta, Senna je smanjivao razliku za Prostom na 4 sekunde po krugu.
  8. ^ "ESPN Profile". ESPN.
  9. ^ "FIA World Endurance Championship 1984". wsrp.ic.cz. Arhivirano s originala, 30. 12. 2006. Pristupljeno 14. 1. 2007.
  10. ^ Hilton (2004), str. 140.
  11. ^ Hilton (2004), str. 163
  12. ^ "Mansell after Grand Prix mark". Rome News-Tribune. 3. 11. 1985. str. 15B.
  13. ^ Hilton (2004), str. 170.
  14. ^ Hilton (2004), str. 428
  15. ^ "Ayrton Senna, Lotus 98T". Thomson Studio. Arhivirano s originala, 3. 3. 2016. Pristupljeno 4. 7. 2013.
  16. ^ a b http://www.telegraph.co.uk/culture/film/8524259/Senna-the-driver-who-lit-up-Formula-One.html
  17. ^ "Senna: The rally driver!". wrc.com. 8. 7. 2011. Arhivirano s originala, 17. 10. 2019. Pristupljeno 30. 8. 2012.
  18. ^ Hilton (2004), str. 432
  19. ^ Jones F., Robert (29. 6. 1987). "Street Smart In Motown". Sports Illustrated. Pristupljeno 13. 10. 2012.
  20. ^ Hilton (2004), str. 186
  21. ^ "Engines: Honda Motor Company," GP Encyclopedia, printed from www.grandprix.com on 2 June 2007.
  22. ^ Bruce Jones, ed. 50 Years of the Formula One World Championship (Carlton, 1999). str. 221–222.
  23. ^ Christopher Hilton, Ayrton Senna: The Whole Story (Haynes, 2004)
  24. ^ "Drama in Suzuka: Senna disqualified, Prost 'wins' world title". New Straits Times. str. 28.
  25. ^ Jones, ed. (1999), str. 227–228.
  26. ^ Menard and Vassal(2003), str. 107.
  27. ^ Menard and Vassal (2003), str. 106–107.
  28. ^ Codling, Stuart; Mann, James; Windsor, Peter; Murray, Gordon (2010). Art of the Formula 1 Race Car. Motorbooks. str. 177. ISBN 978-0-7603-3731-8. Referenca sadrži prazan nepoznati parametar: |1= (pomoć)CS1 održavanje: nepreporučeni parametar (link)
  29. ^ Ernesto Rodrigues, Ayrton: The Hero Revealed (1994)
  30. ^ Menard and Vassal (2003), str. 128–129.
  31. ^ Jones (1999), str. 253, 257.
  32. ^ Collings and Edworthy (2002), str. 244–247.
  33. ^ "Motor Racing: Testy times for Senna and Schumacher". The Independent. 17. 7. 1992. Pristupljeno 14. 10. 2012.
  34. ^ "Grand Prix Results: South African GP, 1993", GP Encyclopedia, printed from www.grandprix.com on 30 May 2007.
  35. ^ Collings and Edworthy (2002), str. 250
  36. ^ Collings and Edworthy (2002), str. 251–253.
  37. ^ Autosport 24 Jan 1994 Vol 134 No. 4 p.28
  38. ^ "Ayrton Senna 1960–1994: In his own words". ESPN. Pristupljeno 21. 3. 2010.
  39. ^ "Pacific GP, 1994 Race Report". grandprix.com.
  40. ^ "Senna retrospective". BBC News. 21. 4. 2004. Pristupljeno 26. 4. 2010.
  41. ^ "Interview with Ayrton Senna, 28 May 1994".
  42. ^ Senna film (2010)
  43. ^ Hilton (2004), str. 341
  44. ^ "Ayrton, Prof & Me". Institute Quarterly. Arhivirano s originala, 26. 11. 2012. Pristupljeno 25. 2. 2014.
  45. ^ Longer, Andrew (31. 10. 1994). "Ayrton Senna: The Last Hours". The Times. str. 30. Pozada na stazi, u razbijenim ostacima Senninog automobila, otkrili su zavijenu austrijsku zastavu koju je Senna namjeravao da posveti Ratzenbergerovom sjećanju na svoju 42. pobjedu na Grand Prixu.
  46. ^ Jones, Dylan (22. 4. 2011). "The last 96 hours of Ayrton Senna". 8wforix. Arhivirano s originala, 31. 10. 2012. Pristupljeno 9. 9. 2012.
  47. ^ U Imoli obilježeno 20 godina od smrti Ayrtona Sene

Vanjski linkovi