Blitzkrieg

Blitzkrieg (njemački: Blitzkrieg, doslovno "munjeviti rat") popularni je naziv za operativnu vojnu doktrinu koja predviđa upotrebu mobilnih snaga (tenkova i motorizirane pješadije) koje napadaju koristeći brzinu i iznenađenje kako bi onemogućile neprijatelja da blagovremeno uspostavi koherentnu odbranu, te ga okružili i demoralizirali. Taktika je potpuno razvijena u Drugom svjetskom ratu, a i današnje moderne vojne doktrine velikim se dijelom oslanjaju na opći koncept munjevitog rata (npr., američki Shock and Awe).

Samo ime Blitzkrieg navodno je izmislio neki italijanski novinar koji je iz Francuske izvještavao o brzini njemačkog napredovanja.

Početak

Vojne doktrine bazirane na teoriji munjevitog rata razvijene su od strane ruskog generala Alekseja Brusilova 1916. godine kao metoda za izbjegavanje pozicioniranih rovovskih borbi tokom ofanzive iste godine. Nijemci su tu teoriju ubrzo prihvatili i preradili u koncept jurišnih trupa (njemački: Stosstruppen) - specijaliziranih elitnih snaga, koje su dobrim naoružanjem i treningom zaobilazili najteže utvrđene lokacije i otvarale rupe u frontu ostalim jedinicama, koje bi onda iskoristile proboj. Ova je taktika, zvana Kaiserschlacht, uspješno primijenjena u ofanzivama tokom 1917-1918 godine, ali je posljednja, Ofanziva od sto dana (tj. Proljetna ofanziva), decimirala teško stvoreni kadar jurišnih snaga, što je bio jedan od razloga zašto je Njemačka pristala na primirje za Prvi svjetski rat.

Tokom 1920-ih godina Njemačka vojska smanjena je Versajskim mirom na vrlo male snage i koncept jurišnih trupa bio je osnova malobrojne profesionalne vojske. U to je doba nekoliko teoretičara zagovaralo teoriju da će tenkovi - u upotrebi tek od 1917. godine - preuzeti primat i u nadolazećem ratu biti udarna snaga vojske, a ne samo potpora pješadiji.

Najvažniji među tim teoretičarima bili su britanski oficiri J. F. C. Fuller i B. H. Lidell-Hart, te njemački oficir Heinz Guderian. Rigidna struktura svih vojski Evrope (a većina glavnog vodstva bili su bivši pješadijski oficiri) u to vrijeme značila je da nema nekog velikog entuzijazma za te "spore čelične grdosije". Ipak, nekako je broj tenkova na obje strane dosegao veće brojeve i formirane su prve potpuno tenkovske jedinice (najčešće pukovi i brigade, a kasnije i pune divizije, pa i korpusi).

U teoriji

Kako je Njemačkoj mirom zabranjeno posjedovanje tenkova, njemački je Wehrmacht kasno krenuo u utrku naoružavanja. Uglavnom zahvaljujući ljudima poput Guderiana, njemačka je vojska do 1939. godine imala tehnološki modernu tenkovsku silu, koja je uprkos svemu još bila - brojčano i po jačini - slabija od konkurencije. Dobar dio njemačkih tenkova na startu rata bili su Panzer II tenkovi (po klasifikaciji "lahki tenkovi"), a i Njemačka je ušla u rat sa poprilično puno jedinica Panzer I tenkova, koji su zamišljeni samo kao trenažni za jače tenkove. Jači i rjeđi Panzer III i IV tenkovi bili su "srednji tenkovi", ali Njemačka sve do 1942. godine nije imala srednje teški tenk koji bi se vatrenom moći i oklopom mogao nositi sa sovjetskim T-34 ili francuskim Char 1 bis.

Jedna od velikih prednosti njemačkih tenkova bilo je što su bili opremljeni radioopremom i bili brži od većine savremenih tenkova. Tē su im dvije odlike davale dobru organizaciju i pokretljivost, dvije vitalne stvari za koncept munjevitog rata.

Taktika se sastojala od plana po kojem bi obične vojne jedinice - pješadija - držale front protiv neprijatelja, dok bi velika grupacija pokretnih jedinica (tenkovi, motorizirana pješadija) - uz veliku podršku taktičkog bombardiranja avijacije (npr. Ju 87 "Štuka") - napravila rupu u frontu, kroz koju bi te pokretne jedinice brzo jurnule. Kada bi bile s druge strane fronta, tē bi jedinice izbjegavale teško utvrđene neprijateljske lokacije i napadale lakše mete, uznemiravajući tako neprijatelja i sprečavajući ga da organizira novu odbrambenu liniju. U to bi vrijeme sporija pješadija prošla kroz novostvorenu rupu i utvrdila stečena osvajanja.

Na tu opću taktiku munjeviti rat je mogao dolaziti s nekim varijacijama (npr. cilj napredovanja mogao je biti zauzimanje nekog određenog mjesta, odsijecanje određenog teritorija, opkoljavanje neprijateljskih jedinica itd.), ali je opći plan uvijek značio brzo napredovanje oklopnih formacija.

U praksi

Iako se često smatra time, napad na Poljsku 1939. godine nije bio "pravi" munjeviti rat u tom smislu riječi. Tenkovi su više korišteni kao podrška pješadiji nego kao samostalno oružje. Tek je bitka za Francusku i zemlje Beneluksa 1940. godine primijenila munjeviti rat. Idejni tvorac plana za poraz Francuske bio je Erich von Manstein, a u djelo ga je proveo Guderian. Plan se sastojao od snažnog tenkovskog udara kroz teško šumovito područje Ardena u Luksemburgu i južnoj Belgiji, koji bi predvodili tenkovi i motorizirana pješadija.

Probivši front, tenkovske su jedinice jurnule naprijed tolikom brzinom da je pješadijski element zaostajao (njemačka je vojska još bila uglavnom pogonjena konjima). Zbog toga - i par pravovremenih protivnapada De Gaulleovih tenkovskih jedinica - njemačka je komanda izgubila živce bojeći se poraza, te je naredila zaustavljanje tenkova. Guderian se oglušio o zapovijed i nastavio dalje. U rekordnom roku tenkovi su na čelu njemačke vojske dosegle La Manche i time su se mnogobrojne britanske, francuske i belgijske snage, koje su činile glavninu savezničke vojske, našle opkoljene i odsječene od Francuske, ostavivši ih bez izbora osim evakuacije morem, koja je uspjela samo Britanskoj ekspedicijskoj sili (BEF), dok su ostali zarobljeni od Nijemaca. Nastavivši dalje, njemačke su snage zauzele Pariz, te se Francuska predala.

Operacija Barbarossa bila je sljedeći korak u razvoju munjevitog rata, te je on ovaj put konačno bio glavni element napadne strategije njemačke vojske. U prvih nekoliko mjeseci operacije (kasni juni-oktobar 1941), njemačke su snage imale nevjerovatnih pobjeda zahvaljujući taktici. U mnogo su slučajeva opkolili i zarobili stotine hiljada sovjetskih vojnika, često s puno manjim snagama. Međutim, poslije početnih uspjeha jedinstvo Wehrmachta je narušeno. Guderian je razriješen dužnosti 25. decembra 1941. nakon što je odobrio povlačenje svojih jedinica uprkos Hitlerovom naređenju da se "do posljednjeg čovjeka" brani svaki djelić osvojenog teritorija.

Ipak, munjeviti rat je preživio i formirao osnove taktičke primjene njemačke vojske do kraja rata. Bitka kod Kurska (1943) i Bitka u Ardenima (1944-45) samo su dva primjera gdje je taktika bila osnova općeg strateškog plana njemačke vojske.

Nakon 1945.

Taktika munjevitog rata potpuno je reformirala koncept ratovanja u zapadnom svijetu. Do 1939. tenkovi su bili potpora pješadiji, a sada je pješadija držala sporednu ulogu u odnosu na tenkove. Sve moćne države svijeta uključile su koncept munjevitog rata u vlastitu doktrinu. Američka se vojska i danas oslanja na "Shock and Awe" taktiku, koja je dijelom munjeviti rat (Shock) potpomognut širokom demonstracijom zračne nadmoći (Awe), iako se, za razliku od munjevitog rata, ova taktika oslanja i na golemu brojčanu prednost kojom bi se zastrašio neprijatelj.

Primjeri korištenja pokretnih jedinica i tenkova u akcijama sličnim munjevitom ratu u novije doba jesu: Šestodnevni rat, Operacija Bljesak, Operacija Oluja i Rat u Iraku 2003. (početna faza).

Iz toga je proizišlo mnogo promjena u organizaciji, opremi i načinu funkcioniranja vojski. Svjetske supersile ulagale su goleme finansijske resurse za razvijanje boljeg oklopa i topova za tenkove i, istovremeno, oružje za uništavanje istih. U današnje vrijeme gotovo svaka vojna jedinica ima element zadužen za protivtenkovsku borbu.