Država (Platon)

Država je temeljno djelo grčkog filozofa Platona, i ona u najboljem svijetlu pokazuje promišljanja Platona kao idealističkog utopiste. Platonov idealizam je posebno slikovito pokazan u Državi u poznatom dijelu o pećini (više na glavnom članku o Platonu).

Platonova država je idealistička zato što ona ne postoji već treba da bude produkt svjesne djelatnosti ljudi. Za razliku od svog djela Zakoni u Državi Platon traga za apsolutno najboljom državom, i u ovome leži utopistička kategorija Države. Za Platona društveni poredak idealne države čine tri klase: filozofi, vojnici i robovi. Filozofi su ujedno i upravljači države, vojnici su čuvari, a robovi su proizvođači. Platon je uočio da privatna svojina kvari čovjeka, pa je odlučio da prve dvije klase ne mogu posjedovati privatno vlasništvo. Veoma važna činjenica za funkcionisanje ovakve države leži u Platonovom konceptu pravde, odnosno pravednosti koja traži da:" Svako radi svoj posao". Po Platonu etički ideal je postići vrlinu, a ona se zasniva na znanju. To je težnja ka ideji dobra kao vrhunskoj vrijednosti. Ideja dobra se ne može ostvariti samo u pojedincu nego istovremeno u zajednici, odnosno u državi. Radi toga filozofi treba da imaju vrlinu koja se zasniva na znanju, a vojnici da posjeduju vrlinu hrabrosti.

Kritika koncepta Platonove države

Za Platonovu državu se može reći da je temeljni regulator svih djelatnosti u njoj, i da je ona intersubjektivna kategorija. Njeno funkcionisanje nije ovisno od subjektivnog htijenja pojedinca. Upravo radi toga Karl Popper za koncept Platonove države kaže da nije samo totalan nego i totalitaran, jer ne postoji ni autonomija društva ni autonomija pojedinca u odnosu na samu državu.

Razlika između Platonove i Aristotelove države

Platon je u svojoj Državi pokušao da formuliše apsolutno najbolju državu, dok je Aristotel tvrdio da ne postoji apsolutno najbolja država već samo relativno najbolja država u odnosu na postojeće stanje. Platonova idealna država ima tri staleža (filozofi, vojnici, robovi), dok Aristotelova ima dva staleža i to: upravljački stalež i stalež robova. Aristotel je pogrešno formulisao početnu premisu o robovima a to je da su oni takvi po svojoj prirodi, dok su u stvarnosti oni takvi zato što ih takvim čini društvo. U samoj toj tvrdnji Aristotel je formulisao i rasnu teoriju društva.

Aristotel je bio realniji od Platona zato što se zalagao za državu po uzoru na Atinu. On je proučavao postojeće ustave grčkih država i iz njih izvlačio zaključke. Aristotel je, također, državu prikazivao u organicističkom obliku.

Detaljnija analiza djela

Na početku knjige vodi se rasprava između Sokrata i Tresimaha, o pravičnosti. Tresimah govori da je pravičnost ono što služi jačem, da svaka državna vlast donosi zakone u svoju korist i kažnjava svakog ko prekrši te zakone i da je nepravednost moćnija nego pravednost i daje srećniji život i zato je korisnija. Ovdje Sokrat pobija njegov stav i govori da je nepravednost njevaljastvo i neznanje i da ono sije mržnju ,a pravednost je državotvorna vrlina i mudrost.Sokrat navodi kako su svi ljudi pogrešivi, te da je moguće da vladar donese zakon koji će mu više štetiti nego koristiti, pa je onda dužnost podanika da slijede te zakone, te je pravičnost i ono što šteti jačem.

Po Platonu država nastaje zato što niko nije sebi dovoljan. Činjenica je da su ljudi po prirodi određeni da bolje rade neke poslove, te je ova činjenica i podjela rada preduslov razvoja države. Razlog stvaranja države leži u uzajamnom podpomaganju ljudi radi zadovoljavanja životnih potreba, i to na osnovu podjele rada, jer svako je razlikuje po prirodnim sposobnostima. Najprostija država sastoji se iz malog broja građana, od kojih se jedni brinu za hranu, drugi za stan, treći za odjeću i obuću itd. Ovo je primjer zdrave države u koju kasnije dolaze doseljenici, te uskoro prostor te države postaje premalen i to izaziva rat.

Cijeli državni posao se dijeli na privredu, odbranu i upravu. Svaki od ovih poslova pripada određenom staležu, pa je Platon u svojoj idealnoj državi ljude podjelio u tri staleža, a to su : vladari (filozofi), čuvari (vojnici) i treći stalež čine seljaci, radnici, zanatlije, trgovci, robovi.

Platon govori o čuvarima države. Prema njemu čuvarima je potrebno da budu vaspitani, da budu prijatelji i da budu nemilosrdni prema neprijateljima. Da bi to postigli moraju se učiti gimnastičkim i muzičkim obrazovanjem i vaspitanjem. Kao prvi oblik vaspitanja su mitovi, i to samo oni mitovi i priče koje će pogodovati razvoju čuvara. Hrabrost, plemenitost, pobožnost su vrline čuvara. Gimnastičko vaspitanje služi tijelu. Ako se čuvar previše posveti muzici onda on postaje slab borac, dok će pretjerivanje u gimnastičkom vaspitanju stvoriti jakog i zvjerskog borca.

Pošto je najbolji u svom poslu onaj koji je u njemu najpogodniji, to će vladar države biti iz redova čuvara. On mora da prođe niz provjera sposobnosti i otpornosti na poroke. Čuvari se ne smiju loše ponašati prema građanima. Oni će imati poseban tretman stanovanja, neće imati vlastitu svojinu, a nagrada će im biti ono što im građani donesu kao zahvalnost za službu. Jesti će zajedno s drugima, i biti će im zabranjeno da koriste zlato i srebro, jer su bogovi u njih ugradili i zlato i srebro. Ako steknu sopstvenu zemlju, postaće zemljoradnici i upravnici, umjesto čuvari i vladari i uz to će postati više obazrivi na unutrašnje nego na vanjske neprijatelje, te će se cijela država početi raspadati.

Svako treba da se bavi onim za što je najsposobniji, a čuvari najbolje čuvaju kada se potpuno razlikuje npr.zemljoradnika. U državi ne smije biti bogastva i siromaštva, jer i jedno i drugo slabi sposobnost pojedinaca. Zato će u spoljnoj politici država sav plijen davati saveznicima, čime će ih pridobijati. Te države neće postajati moćnije, jer će u njima tada biti više država, bogataša i siromaha. Kod takvog neprijatelja uvijek možeš novcem da jedan dio okreneš protiv drugog.

Sudsko i ljekarsko zanimanje biće uređeno zakonodavstvom, a oba će se brinuti o građanima koji su tjelesno i duševno zdravi, dok će tjelesno bolesne i slabe pustit da umru, a duševne bolesnike će osuditi na smrt.

Država koja je ovako uređena zaslužuje da se naziva mudrom, hrabrom i pravičnom. Mudrost se nalazi kod onih koji upravljaju državom. Hrabrost se nalazi u staležu čuvara. Pravičnost znači obavljati svoj posao. Ako pojedinci obavljaju posao koji najbolje znaju i za koji su sposobni država će biti pravična.

Platon je veliku pažnju posvetio zajednici žena i djece. Žene čuvari moraju da dobiju isto vaspitanje i obrazovanje kao muškarci čuvari. Sokrat dalje navodi da te žene moraju pripadati svim čuvarima, i ne smiju živjeti sa jednim čuvarem. I djeca, također, moraju biti zajednička, a roditelji ne smiju poznavati svoju djecu. To može dovesti do nekontrolisanog mješanja, što država ne može dopustiti. Pravilo je, dakle, da najbolji ljudi što češće imaju odnos s najboljim ženama, da bi se izrodila najbolja djeca. Hrabri i snažni ratnici dobijaće najbolje žene, a djecu će odgajati država, hraniće ih majke, ali tako da ne znaju koje je njihovo dijete. Svako oplođavanje van dozvoljenih godina biće sankcionisano, a nakon tih godina biće dozvoljeno uzimanje žena za saputnice. Pošto se neće znati ko je kome roditelj, žene i muškarci će smatrati svojom djecom svu djecu, a ta djeca će smatrati svojom bračom i sestrama drugu djecu. U rat idu zajedno, vode i stariju djecu sa sobom, da bi neposredno učila vještinu. Ovi ratnici neće uzimati druge Helene za robove, već samo barbare. Od palih Helena uzimaće samo oružje i neće ih pljačkati. Državni ratnici neće pljačkati ni zemlju hramove, neće paliti kuće niti smatrati sve za neprijatelje, već samo mali broj, jer su svi Heleni.

U državi filozofi moraju postati kraljevi, ili sadašnji kraljevi postati filozofi. On moraju postati najbolji čuvari države i zakona. Da bi se pronašli pravi vladari, potrebno je čuvare baciti na niz ispitivanja, jer je najteže naći takvog čovjeka, takvu prirodu, koja je i sklona učenju i nepobjedljiva u borbi. Kada se nađe najbolja osoba za to, filozofi se moraju pobrinuti da ta osoba ne odbija da služi sreći drugih, jer je moguće da će napustiti svakodnevna zanimanja.

Filozof može da postane vladar tek nakon pedesete godine, kada je prošao sva moguća vaspitanja i obrazovanja. Kada jednom na tronu budu filozofi, oni će iz države istjerati sve starije od deset godina, zadržaće djecu i početi da ih odvikavaju od dotadašnjih običaja.

Timokratija, oligarhija, demokratija i tiranija su četiri oblika državnog uređenja koja su lošija od države. Sva četiri uređenja Platon smatra bolestima države

  • Timokratija: aristokratija prelazi u timokratiju kada dođe do razdora među vladarima.
  • Oligarhija: ono uređenje koje se zasniva na procjeni imovine, u kojem vladaju bogataši, a siromasi ne učestvuju u vlasti. Ta je država višestruka, jer je podjeljena na bogate i siromašne i oni žive u neprijateljstvu. Država sa ovim uređenjem bi slabo ratovala, jer bi nerado naouržavali siromašne, jer ratovanje košta, a oni ne žele da troše bogastvo.
  • Demokratija: oligarhija sama dovodi ljude do ruba propasti. Kada siromasi vide da su vladari loši i nesposobni kreću u pobunu protiv njih. Demokratija nastaje kada siromašni pobijede bogataše. U početku će vladati sloboda i svako će raditi šta hoće. Demokratski čovjek nastaje od oligarhičnog, kada neka od njegovih pobuna dobije pomoć s polja, pa dođe do unutrašnjih sukoba. Zavisno od okruženja, pobjeđuje čas jedna, čas druga strana. Taj čovjek krade, upravlja filozofima.
  • Tiranija (tiranida): nezasitost za onim što se najviše cijeni uništava državno uređenje. Oligarhiju je uništilo bogaćenje, a demokratiju će uništiti sloboda. Svi postaju jednaki, stariji počinju da se plaše mlađih, stranci se izjednjačuju sa starosjediocima. Narod bira novog vladara koji postaje tiranin. Kada jednom dođe na vlast, uvijek će počinjati neke ratove kako bi narod imao potrebu za vođom, tako će ljudi siromašiti pa će se baviti sobom,i u rat idu nespremni. Tiranin je, stoga, uvijek oprezan i gleda da li ima neprijatelja koji bi mu stajali na putu.

Također pogledajte

Vanjski linkovi