Henrik VII Engleski
| Henrik VII | |
|---|---|
 | |
| Kralj Engleske | |
| Vladavina | 22. august 1485. - 21. april 1509. |
| Prethodnik | Rikard III |
| Nasljednik | Henrik VIII |
| Krunidba | 30. oktobar 1485. |
| Supružnik | Elizabeta od Yorka |
| Djeca | Artur od Velsa Margareta, kraljica Škota Henrik VIII, kralj Engleske Marija, kraljica Francuske |
| Dinastija | Tudor |
| Otac | Edmund Tudor |
| Majka | Margaret Beaufort |
| Rođenje | 28. januar 1457. |
| Smrt | 21. april 1509. |
| Mjesto sahrane | Westminsterska opatija |
Henrik VII (engleski: Henry VII; 28. januar 1457 – 21. april 1509) bio je kralj Engleske od 1485. do 1509. godine. Postao je prvi engleski kralj iz dinastije Tudor nakon odlučujuće pobjede nad vojskom kralja Rikarda III u bici na Bosvortskom polju čime je okončao dinastičke ratove koji su razdirali Englesku poznate kao Ratovi dviju ruža. Također je bio i posljednji engleski kralj koji je osvojio prijestolje na bojnom polju. Kako bi učvrstio svoju poziciju, oženio je Elizabetu od Yorka, kćerku Edvarda IV i nećaku Rikarda III. Tokom njegove vladavine, došlo je do obnove moći i stabilnosti Engleske monarhije nakon građanskog rata. Naslijedio ga je sin Henrik VIII.
Odrastanje
Rođen je u dvorcu Pembroke, u velškoj porodici Tudor iz Penmynydda, kao jedini sin Edmunda Tudora i Margaret Beaufort, nasljednice bočne srodničke linije klana Lancaster. Otac mu je umro dva mjeseca prije njegova rođenja, pa ga je odgojio njegov stric Jasper Tudor. Dolaskom na vlast klana York 1461. godine na čelu sa kraljem Edvardom IV bio je prisiljen zajedno sa porodicom otići u prognanstvo u Bretanju, gdje je bio do osamnaeste godine.
Smrću kralja Henrika VI i njegova sina Edvarda, te Henryja Stafforda, vojvode od Buckinghama koji je poginuo u pobuni protiv kralja Rikarda III, a temeljem lancasterskog porijekla svoje majke Margaret Beaufort, koja se u njegovu korist odrekla vlastitih dinastičkih prava, Henrik je postao glavni kandidat klana Lancaster za englesko prijestolje.
Preuzimanje trona
Henrik se, osjetivši političku ranjivost kralja Rikarda III i nestabilno stanje u Engleskoj nastalo podjelom u klanu York zbog sumnjivog Rikardovog preuzimanja krune, uz financijsku i vojnu pomoć svojeg domaćina Franje II, vojvode od Bretanje, pokušao iskrcati na englesko tlo, ali je u sukobu sa snagama Rikarda III odbačen. Rikard III je u međuvremenu sa vojvodom od Bretanje sklopio sporazum, pa je Henrik bio prisiljen izbjeći u Francusku gdje je na kraljevskom dvoru bio vrlo dobro primljen. Francuski kralj opskrbio ga je vojskom i opremom za drugi pokušaj invazije na Englesku. U augustu 1485. Henrik se iskrcao sa vojskom od 5000 vojnika na englesko tlo. Pojačan snagama odanim klanu Lancaster u samoj Engleskoj, teško je porazio i ubio na bojnom polju Rikarda III, kojeg su u ključnom trenutku izdali najvjerniji saveznici, u bici kod Boswortha 22. augusta 1485. godine. Ovom bitkom poražen je klan York i definitivno su završili Ratovi dviju ruža.
Usprkos tome što je ranijim aktima, u vrijeme vladavine dinastije York, Henrikova srodnička lancasterska linija bila nasljedno i pravno diskvalificirana, Henrik se snagom sile i vojne pobjede 1485. proglasio engleskim kraljem.
Vladavina
Prva Henrikova briga nakon osvajanja krune bila je učvršćivanje još uvijek nesigurne vlasti. Naime, pobornici klana York okupljali su se oko Perkina Warbecka koji je tvrdio da je Rikard, mlađi sin Edvarda IV, koji je od strane Rikarda III bio zatvoren u kuli Tower of London, te oko Lamberta Simnela koji je tvrdio da je unuk grofa od Warwicka, političkog mentora Edvarda IV. Da bi spriječio daljnje sukobe Henrik je djelovao na političkom i vojnom planu. Sklopivši godine 1486. brak sa kćerkom Edvarda IV, Elizabetom od Yorka (bez obzira što su odlukom Parlamenta za vrijeme Rikarda III sva djeca Edvarda IV proglašena nezakonitom) pridobio je na svoju stranu mnoge pripadnike klana York ili je barem otupio oštricu njihove borbenosti. Ujedno je vojno porazio Lamberta Simnela u bici kod Stokea (1487. godine), a Perkina Warbecka je 1497. uhvatio i 1499. objesio.
Nakon učvršćivanja vlasti, Henrik je na vanjskom i unutarnjem planu vodio vještu, lukavu i pragmatičnu politiku. Na vanjskom planu je vješto manevriravši engleskim interesima, te sklapanjem interesnih brakova uspio osigurati mir na engleskim granicama (što je bio u preduvjet mira na unutarnjem planu), te podršku uticajnih vladara i crkvenih poglavara u Evropi. Sporazumom iz Medine Del Campo priznao je tada novoujedinjenu Špansku kraljevinu i ugovorio brak svog najstarijeg sina i nasljednika Artura sa Katarinom Aragonskom. Sklopio je savez sa carem Svetog Rimskog Carstva, Maksimilijanom I, te od pape Inocenta VIII dobio priznanje time što je isti svojim aktom zaprijetio vjerskim izopćenjem svim pretendentima na Henrikovo prijestolje.
Na unutarnjem planu Henrik je poboljšao djelotvornost postojećeg državnog aparata osobno nadzirući administraciju i jačajući svoju kontrolu nad plemstvom. Ponovno je potvrdio sva feudalna prava engleske krune te ojačao sudbenu vlast i svoju ulogu u lokalnoj upravi. Henrik je vladao vrlo energično i apsolutistički. Posjedi pobunjenika bili su konfiscirani, a svoje ovlasti nije bio spreman delegirati na bilo koga. Financijsko stanje državne riznice se za vrijeme Henrikove vladavine dramatično popravilo tako da je Henrik iza sebe ostavio relativno bogatstvo i poboljšanu situaciju na području javnog reda i zakonitosti. Svojim vještim vladanjem pridonio je velikom razmahu engleske trgovine i pomorstva i svim time utvrdio temelje da Engleska postane važan faktor na tadašnjoj evropskoj karti. Henrikovu je vladavinu opisao Francis Bacon u djelu Historia regni Henrici VII.
Potomstvo i nasljeđivanje
Četvero djece Henrika VII i Elizabete od Yorka preživjelo je djetinjstvo: Artur, Henrik VIII, Margareta i Marija Tudor. Princ Artur bio je vjerovatni prestolonasljednik od trenutka svog rođenja, pa do svoje smrti. Hernik je, želeći učvrstiti alijansu sa španskim kraljevstvima, ugovorio brak između Artura i Katarine Aragonske, najmlađe kćerke Ferdinanda II Aragonskog i Izabele I Kastiljske. Artur je umro šest mjeseci nakon sklapanja kontraverznog braka. U ovom tenutku javio se probelm oko vraćanja miraza Katarinim roditeljima, što je riješeno odlukom da se Katarina uda za princa Henrika. Sa ovim se složio i sam Papa, ali Henrik VII je odgađao vjenčanje, koje se nije ni desilo za vrijeme njegovog života. Starija kćerka, Margareta, udata je za škostkog kralja Jakova IV, dok je mlađa, imenom Marija, udata za Luja XII Francuskog.
Kako je nadživio svog najstarijeg sina, naslijedio ga je njegov drugi sin, Henrik, vojvoda od Yorka.
| Prethodi: | Kralj Engleske | Slijedi: |
| Rikard III | Henrik VIII |
