Opsada Goražda

Opsada Goražda
Rat u Bosni i Hercegovini
Datum4. maj 1992 – 14. decembar 1995
LokacijaGoražde, Republika Bosna i Hercegovina
Sukobljene strane
Armija Republike Bosne i Hercegovine
NATO NATO (1995)		 Jugoslavenska narodna armija
Vojska Republike Srpske
Komandanti
Zaim Imamović
Sifet Krekić		 Ratko Mladić
Radislav Krstić
Zdravko Tolimir
Milorad Pelemiš
Željko Ražnatović
Vojne jedinice
6.000 2.000
Žrtve
511 civila

Opsada Goražda bila je troipogodišnja opsada ovog grada za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini. Opsada je počela 4. maja 1992. od de facto srpske Jugoslavenske narodne armije[1] Napadnut je sa tri strane - sa sjevera, juga i istoka. Većinski muslimanski gradovi u neposrednoj blizini Goražda, kao što su Foča, Rogatica i Višegrad, već je zauzela Jugoslovenska narodna armija (JNA) u ranijim mjesecima 1992, ostavljajući samo muslimansko uporište Goražde u južnom bosanskom Podrinju. Nakon što je potpisan Dejtonski sporazum o okončanju rata,[2][3] enklava je povezana sa ostatkom Bosne.

Pozadina

Goražde je mali grad u Podrinju blizu granice sa Srbijom. Prema popisu stanovništva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije iz 1991, Goražde (uključujući današnje Novo Goražde) imalo je 37.573 stanovnika,[4] od kojih su 26.296 bili Bošnjaci i 9.843 Srbi. Sam grad Goražde je bio naseljen sa 16.273 stanovnika[5] kada je Bosna i Hercegovina proglasila nezavisnost od Jugoslavije 1992.

Srbi su započeli Operaciju RAM, koju su izradili Uprava državne bezbednosti (SDB) i grupa odabranih srpskih oficira JNA u cilju organizovanja Srba van Srbije,[6] konsolidacije kontrole i prepozicioniranja oružja i municije. Uznemirena, Skupština Republike Bosne i Hercegovine usvojila je Rezoluciju o suverenitetu Bosne i Hercegovine 15. oktobra 1991, nakon čega su Srbi osnovali Srpsku narodnu skupštinu.[7]

U januaru 1992. proglašena je država bosanskih Srba, uoči referenduma o nezavisnosti od 29. februara do 1. marta.[8] Kasnije preimenovana u Republiku Srpsku,[9] razvila je sopstvenu vojsku pošto se JNA povukla iz Hrvatske i predala svoje oružje, opremu i 55.000 vojnika novostvorenoj vojsci bosanskih Srba.[8] Do 1. marta, snage bosanskih Srba postavile su barikade u Sarajevu i drugdje, a kasnije tog mjeseca artiljerija bosanskih Srba počela je granatirati grad Bosanski Brod.[10] Do 4. aprila Sarajevo je granatirano.[9] U maju 1992, kopnene snage samoproglašene države bosanskih Srba su zvanično postale poznate kao Vojska Republike Srpske.[11] Do kraja 1992. VRS je držala sedamdeset posto Bosne i Hercegovine.[12]

Po izbijanju rata, Podrinje, teritorija sa bošnjačkom većinom prije rata,[5] bila je podvrgnuta operacijama etničkog čišćenja i brojnim zločinima koji su uključivali ubistva, silovanja masovnih razmjera, pljačku i prisilno preseljenje od strane srpskih snaga i paravojnih jedinica.[13][14] Svrha ovih operacija, koje su se odvijale u opštinama Srebrenica, Vlasenica, Rogatica, Bratunac, Višegrad, Zvornik i Foča,[15] je bila stvaranje zemlje pod kontrolom Srba koja ima zajedničku granicu sa Srbijom.[16]

Opsada

VRS je započela kampanju neselektivnog granatiranja, često gađajući civilne zgrade i nanošeći masovne žrtve. Snajperski napadi bili su česti i mnogi civili su odlučili da ne napuštaju svoje domove. Izvještava se da su borbe postale još intenzivnije tokom vikenda, a Srbi iz uže Srbije su se pridružili borbi protiv Bošnjaka.[17] Kao odgovor na nečovječno postupanje VRS-a prema civilima, lokalne jedinice MUP-a BiH (MUP) započele su kampanju hapšenja srpskih civila koji su još uvijek živjeli u gradu.

U augustu 1992, 1. i 31. Drinska udarna brigada ARBiH uspješno su izvršile Operaciju Krug, potisnuvši tako snage VRS iz istočnih predgrađa.[18] Međutim, opsada se nastavila. Kako je rat odmicao, humanitarna situacija Goražda počela se pogoršavati. Masovni priliv izbjeglica iz okolnih područja značio je da se stanovništvo Goražda povećalo sa prijeratnog broja od 37.573[4] na otprilike 70.000. Do ovog naglog povećanja došlo je zbog toga što su nesrbi, uglavnom Bošnjaci, napustili svoje domove iz okolnih područja kao što su Višegrad, Foča i Rogatica. Bolest je bila izuzetno rasprostranjena u Goraždu.[17]

Linija fronta u ratovima u bivšoj Jugoslaviji 1993.
Karta koja prikazuje potpuno opkoljavanje VRS-a Goražda do 1993.

U aprilu 1993. Goražde je pretvoreno u zaštićenu zonu Ujedinjenih nacija, zajedno sa drugim opkoljenim gradovima kao što su Srebrenica, Tuzla i Bihać.[19] Ujedinjene nacije su pružile humanitarnu pomoć za izgladnjele civile zarobljene u enklavi Goražde. Uspostavili su sigurne propusnice koje bi prevozile pomoć do enklave, ali su na kraju zatvorile rute za humanitarne konvoje i umjesto toga ispuštale pakete pomoći avionom zbog velikih žrtava korištenjem sigurnih propusnica. Ovi paketi su sadržavali malo hrane i bili su nedovoljni za cijelo stanovništvo.[17]

Karta koja prikazuje ofanzivu Goražde 1994. Na njoj se vidi kako VRS napreduje sa istočne strane enklave Goražde do istočnog prigradskog naselja Goražda.
Karta koja prikazuje ofanzivu na Goražde 1994.

U maju 1993. Srbi su započeli ofanzivu na području Goražda. VRS je obezbijedila potpunu kontrolu nad opštinom Višegrad, potisnuvši Bošnjake iz zapadnih krajeva grada, a uz pomoć 1, 2, 4. i 5. podrinjskih brigada zauzela sela Međeđu, Kaoštice i Ustiprača. Srbi su zatim iskoristili 11. i 18. hercegovačku brigadu, 1. gardijsku motorizovanu brigadu i 65. zaštitni motorizovani puk da 11. jula 1993. zauzmu grad Trnovo i zauzmu obližnje selo Jabuku, i konačno presekli kopneni most koji je povezivao Goražde sa centralnom Bosnom. Ofanziva je također opkolila Sarajevo koristeći 1. igmansku pješadijsku brigadu, 2. sarajevsku pješadijsku brigadu i motorizovani puk Brijestova.[20] Ovaj obruč je kasnije razbijen.

U periodu od 30. marta do 23. aprila 1994, Srbi su pokrenuli još jednu veliku ofanzivu sa ciljem da zauzmu Goražde. Dana 9. aprila 1994, generalni sekretar UN-a je, pozivajući se na Rezoluciju Vijeća sigurnosti 836, zaprijetio zračnim napadima na srpske snage koje su napale enklavu Goražde. U naredna dva dana, NATO avioni su izvodili zračne napade na srpske tenkove i isturene položaje, međutim, ovi napadi malo su zaustavili nadmoćnu vojsku bosanskih Srba. Znajući da će Goražde pasti bez strane intervencije, NATO je Srbima postavio ultimatum i Srbi su bili primorani da se povinuju. U uslovima ultimatuma, Srbi su morali da povuku sve milicije na 3 km od grada do 23. aprila 1994, a svu svoju artiljeriju i oklopna vozila 20 km od grada do 26. aprila 1994, što je VRS učinila.[21]

Dana 28. maja 1995. Goražde je ponovo bio na meti bosanskih Srba, koji su krenuli u napad na stražarske punktove UNPROFOR-a istočno i sjeverno od naselja, savladavši i zarobivši 33 britanska vojnika UN-a iz redova Royal Welch Fusiliers-a koji su bili na četiri osmatračnice i dva kontrolna punkta[22][23] na zapadnoj obali Drine. Preostale trupe, koje su bile stacionirane na tri isturene stanice[22] na istočnoj obali, uspjele su se izvuči i pomogle su ARBiH da pojačanjima spriječe bosanske Srbe da zauzmu ključno brdo s pogledom na grad. Ova akcija je zaslužna za spašavanje grada od sudbine Srebrenice, gdje su bosanski Srbi nastavili opsadu nakon neuspjelog pokušaja.[24] Nakon što je saznao za srpski napad, britanski komandant general-pukovnik Rupert Smith naredio je svim snagama UNPROFOR-a koje su još raspoređene oko Goražda da se vrate u svoju bazu.[22][23]

Uloga UN-a

"Rekao bih da je uloga međunarodne zajednice općenito u Bosni i Hercegovini bila vrlo nečasna"

— Ferid Buljubašić[25]

U aprilu 1994, tokom opsežne srpske ofanzive na Goražde, grupa od 20 vojnika iz Britanskog puka Specijalnih vazdušnih snaga žurno je evakuisana pod pretpostavkom da će enklava pasti u srpske ruke. Ovo je odmah uništilo reputaciju UN-a jer je pokazalo da će radije napustiti nego braniti osuđenu populaciju grada od 70.000 ljudi.[17][25] NATO avioni su bombardovali i srpske tenkove koji su već bili uništeni.[25] Britanski odred UN-a u Goraždu je također bio prijavljen da lažira izvršenje svojih zadataka i da je općenito 'ekstremno naklonjen Srbima'.[25]

Operacija odvijač

Operacija odvijač bila je plan za evakuaciju svih britanskih trupa UN-a koje su bile stacionirane u Goraždu ako bi enklava bila napadnuta od strane snaga bosanskih Srba.[26] Britanski premijer u to vrijeme, John Major, nije bio voljan da ojača populaciju grada od otprilike 30.000 ljudi i umjesto toga je želio vratiti britanske trupe kući.[25] Operacija bi uključivala vazdušnu evakuaciju iz Goražda koristeći nekoliko borbenih aviona Harrier, 14 jurišnih bombardera i flotu od 30 helikoptera, koji su svi bili u pripravnosti u obližnjoj italijanskoj zračnoj bazi.[27] Operacija bi također uključivala otprilike 1.500 pripadnika fronta i osoblja za podršku, a procijenjeno je da bi trajala između 10 i 15 minuta.[27] Britanija je očekivala da će Goražde imati istu sudbinu kao Srebrenica i procijenila je da će grad pasti u ruke srpskih snaga za otprilike 7-14 dana.[25] John Major nije želio da Britanija bude uvučena u rat sa VRS-om, a njegov viši vojni komandant, feldmaršal Peter Inge, u potpunosti je podržao operaciju.[25] Prema planu, najvjerovatnije je da će se koristiti 'nakon perioda haosa poslije velike bitke u kojoj je jedna strana - najvjerovatnije Vojska Republike Srpske - izašla kao pobjednik'.[26] Do kraja rata, međutim, operacija nije sprovedena.[25]

Ratni zločini

U oktobru 2019. godine Sud Bosne i Hercegovine proglasio je Ibru Merkeza krivim, kao bivšeg načelnika Stanice javne bezbjednosti policije Goražde, da je od sredine jula 1992. do 4. augusta 1992. nezakonito pritvarao civile srpske nacionalnosti i prema njima postupao na nečovječan način.[28] Merkez je osuđen na dvije godine zatvora, dok su druga dva bivša policajca, Predrag Bogunić i Esef Hurić, oslobođeni svih optužbi. Merkez je također oslobođen optužbi za period nakon 4. augusta 1992, jer je bio ranjen i podvrgnut liječenju. Uprkos prisustvu osoblja Ujedinjenih nacija tokom opsade, nijedan član međunarodne zajednice nije potvrdio da su tvrdnje o pogubljenju vjerodostojne.[28]

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine je u decembru 2021. saopštilo i da tereti dvije osobe, Branislava Lasicu i Miroslava Milovića, da su 1992. počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva goraždanskog područja istočne Bosne, organiziranje grupe ljudi i podstrekavanje na izvršenje genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina, kao i kršenja zakona i običaja ratovanja. U optužnici se navodi da su u svojstvu komandanta jedinica VRS-a na tom području, Lasica i Milović komandovali i učestvovali u napadu na Lozje, gdje je ubijeno oko 30 ljudi. Većina žrtava su navodno bili civili, uključujući žene, djecu i starce, a nekoliko desetina ljudi je odvedeno i zatočeno. Imovina je uništena ili prisvojena u velikim razmjerima. Tužilaštvo namjerava pozvati 139 svjedoka i izvesti 251 dokaz. Optužnica je podnesena na potvrđivanje Državnom sudu, Sudu Bosne i Hercegovine.[29]

Još jedan srpski vojni komandant, Brane Petković, također je optužen za ratne zločine pred bosanskim sudom. Međutim, Petković se nije pojavio na ročištu 16. juna 2022. Državni sud je saopštio da nije prisustvovao ni ranijem ročištu 10. marta 2022. Rečeno je da je Ministarstvo pravde zatražilo međunarodnu pravnu pomoć od nadležnih organa u susjednoj državi. U optužnici, potvrđenoj u novembru 2020, navodi se da Petković, kao pretpostavljeni komandantu Okružnog štaba Teritorijalne odbrane, TO, Srpske općine Goražde, te komandirima i pripadnicima čete Općinskog štaba TO, nije spriječio podređene od činjenja zločina ili kaznio počinioce zločina – iako je znao ili je mogao znati da njegovi podređeni bio spreman da počini ili je počinio zločine. Tokom tog napada, navodi se, zarobljeno je i odvedeno u nepoznatom pravcu i ubijeno sedam muškaraca Bošnjaka. Njihovi posmrtni ostaci otkriveni su u masovnoj grobnici u selu Sišeta, općina Goražde, 17. marta 1993. U izvještaju Državnom tužilaštvu, britanska sutkinja Joanna Korner je napisala da je potencijalna korist od podizanja optužnice protiv nedostupnih osoba često "nadmašuju troškovi u vremenu i resursima“. Uprkos tome, ovakvu praksu su slijedila i druga tužilaštva u Bosni i Hercegovini, kako je BIRN ranije izvještavao.[30]

Posljedice

Pokušaj VRS-a da iskoristi zauzimanje Goražda da primora vladu da prihvati trajni prekid vatre pokazao se neefikasnim, jer je vlada odbacila uslove teritorijalne podjele. Opsada je naglasila ograničenja vojnog uspjeha bez odgovarajuće političke strategije, posebno kako je rasla Armija R BiH i prijetnja NATO intervencije.[31] Shodno tome, iako je VRS pokazala vojnu sposobnost, njena nesposobnost da osigura povoljan politički ishod dovela je do preispitivanja pristupa u sukobu koji je u toku. Decembra 1995. otvoren je kopneni most između Goražda i Sarajeva, preko općine Trnovo, te novoformiranih općina Foča-Ustikolina i Pale-Prača. Potpisivanjem Dejtonskog sporazuma okončana je opsada.

Žrtve

Prema podacima Istraživačko-dokumentacionog centra Sarajevo, Goražde je evidentiralo 511 civila (126 Srba i 385 nesrba, uglavnom Bošnjaka) i 1.100 vojnika koji su izgubili živote tokom rata.[32] Neki izvori procjenjuju ukupan broj ubijenih ili ranjenih na otprilike 7.000, od kojih su 548 bila djeca.[17]

Također pogledajte

Reference

  1. ^ E.A. (4. 5. 2015). "Prije 23 godine počela je opsada Goražda - grada heroja". Klix.
  2. ^ "Dayton Peace Accords on Bosnia". US Department of State. 30. 3. 1996. Arhivirano s originala, 22. 5. 2011. Pristupljeno 19. 3. 2006.
  3. ^ Says, P. Morra (14. 12. 2015). "A flawed recipe for how to end a war and build a state: 20 years since the Dayton Agreement". EUROPP. Arhivirano s originala, 24. 8. 2022. Pristupljeno 24. 8. 2022.
  4. ^ a b "Census 2013 in Bosnia and Herzegovina". www.statistika.ba. Pristupljeno 6. 7. 2022.
  5. ^ a b "Popis 2013 u BiH". www.statistika.ba. Pristupljeno 3. 8. 2022.
  6. ^ Judah, Tim (2008). The Serbs: History, Myth and the Destruction of Yugoslavia. Yale University Press. str. 273. ISBN 9780300147841.
  7. ^ Lukic, Reneo; Lynch, Allen (1996). Europe from the Balkans to the Urals: The Disintegration of Yugoslavia and the Soviet Union. SIPRI, Oxford University Press. str. 204. ISBN 9780198292005.
  8. ^ a b Ramet 2006, str. 382.
  9. ^ a b Ramet 2006, str. 428.
  10. ^ Ramet 2006, str. 427.
  11. ^ Ramet 2006, str. 429.
  12. ^ Ramet 2006, str. 433.
  13. ^ Leydesdorff, Selma (2011). Surviving the Bosnian genocide : the women of Srebrenica speak. Bloomington: Indiana University Press. str. xi. ISBN 978-0-253-00529-8. OCLC 756501578.
  14. ^ Alvarez, Alex (2010). Genocidal crimes. London. str. 141. ISBN 978-0-415-46675-2. OCLC 315238225.
  15. ^ Post-war protection of human rights in Bosnia and Herzegovina. Michael O'Flaherty, Gregory Gisvold. The Hague: M. Nijhoff Publishers. 1998. str. 107. ISBN 90-411-1020-8. OCLC 39052596.CS1 održavanje: others (link)
  16. ^ Mojzes, Paul (2011). Balkan genocides : holocaust and ethnic cleansing in the twentieth century. Lanham, Md.: Rowman & Littlefield. str. 178. ISBN 978-1-4422-0665-6. OCLC 785575178.
  17. ^ a b c d e "Stories from Gorazde: How One Bosnian Town Survived a Siege". Balkan Insight (jezik: engleski). 28. 1. 2022. Pristupljeno 24. 6. 2022.
  18. ^ Srdjan Kureljušić (19. 5. 2016). "Operacija Krug". Justice Report. Arhivirano s originala, 22. 12. 2017. Pristupljeno 28. 1. 2025.
  19. ^ Sophie Haspeslagh. "The Bosnian 'Safe Havens'" (PDF). Beyondtractabiliity.org. Pristupljeno 23. 11. 2013.
  20. ^ "Bosnia: Gorazde-Trnovo, January-August 1993". Library of Congress, Washington, D.C. 20540 USA. Pristupljeno 24. 6. 2022.
  21. ^ Richard J. Regan (1996). Just War: Principles and Cases. CUA Press. str. 203. ISBN 978-0-8132-0856-5.
  22. ^ a b c "Serbs take 33 Britons hostage". The Independent (jezik: engleski). 28. 5. 1995. Pristupljeno 3. 11. 2023.
  23. ^ a b Br, Joel (29. 5. 1995). "BOSNIAN SERBS SEIZE MORE U.N. TROOPS". Washington Post (jezik: engleski). ISSN 0190-8286. Pristupljeno 3. 11. 2023.
  24. ^ "Fusiliers' battle to save Bosnians". BBC. 5. 12. 2002.
  25. ^ a b c d e f g h "'Screwdriver': The secret British plan to abandon Bosnia as Srebrenica fell". Middle East Eye (jezik: engleski). Pristupljeno 24. 7. 2022.
  26. ^ a b Sandford, Gillian (24. 6. 2001). "Surviving Serbia". the Guardian (jezik: engleski). Pristupljeno 24. 7. 2022.
  27. ^ a b "'High-Risk' Secret Plan To Withdraw British Troops From Bosnia Revealed". Forces Network (jezik: engleski). Pristupljeno 24. 7. 2022.
  28. ^ a b Marija Tausan (25. 10. 2019). "Bosnian Ex-Policeman Convicted of Mistreating Serb Detainees". Balkan Transitional Justice.
  29. ^ "Bosnia Prosecution Indicts Two for War Crimes in Gorazde Area". Balkan Insight (jezik: engleski). 30. 12. 2021. Pristupljeno 23. 8. 2022.
  30. ^ "Bosnian Court Orders Arrest Warrant Over Killings near Gorazde". Balkan Insight (jezik: engleski). 8. 7. 2022. Pristupljeno 23. 8. 2022.
  31. ^ Balkan Battlegrounds: A Military History of the Yugoslav Conflict, 1990-1995 (jezik: engleski). Central Intelligence Agency, Office of Russian and European Analysis. 2002. str. 461. ISBN 978-0-16-066472-4.
  32. ^ Ivan Tučić (februar 2013). "Pojedinačan popis broja ratnih žrtava u svim općinama BiH". Prometej.ba. Pristupljeno 4. 8. 2014.

Vanjski linkovi

Commons logo
Commons logo
Commons ima datoteke na temu: Opsada Goražda
Portal iconPortal SFRJ