Tehnički izvještaj

Tehnički izvještaj (poznat i kao naučni izvještaj) je dokument koji opisuje proces, napredak ili rezultate tehničkog ili naučnog istraživanja, ili stanje tehničkog ili naučnog istraživačkog problema.[1][2] Može također uključivati preporuke i zaključke istraživanja. Za razliku od druge naučne literature, poput naučnih časopisa i zbornika radova s nekih akademskih konferencija, tehnički izvještaji rijetko prolaze kroz sveobuhvatan nezavisni proces recenzije prije objavljivanja. Smatraju se sivom literaturom. Kada postoji proces recenzije, on je često ograničen na organizaciju koja je izdala izvještaj. Slično tome, ne postoje formalne procedure za objavljivanje ovakvih izvještaja, osim ukoliko nisu uspostavljene lokalno.

Opis

Tehnički izvještaji danas predstavljaju glavni izvor naučnih i tehničkih informacija. Pripremaju ih za internu ili širu distribuciju mnoge organizacije, od kojih većina nema opsežne kapacitete za uređivanje i štampu kakve posjeduju komercijalni izdavači.

Tehnički izvještaji često se pripremaju za sponzore istraživačkih projekata. Drugi slučaj u kojem se može izraditi tehnički izvještaj je kada se proizvede više informacija nego što je prihvatljivo ili izvedivo objaviti u recenziranoj publikaciji; primjeri toga uključuju detaljne eksperimentalne podatke, dodatne rezultate ili arhitekturu kompjuterskog modela. Istraživači također mogu objaviti rad u ranoj fazi kao tehnički izvještaj kako bi uspostavili novitet, bez čekanja na često dugotrajne rasporede produkcije akademskih časopisa. Tehnički izvještaji smatraju se "ne-arhivskim" publikacijama, te se slobodno mogu objaviti na drugim mjestima s recenzijom, sa ili bez izmjena.

Smjernice za izradu

  • ANSI/NISO je 2010. godine objavio smjernice za izradu, prezentaciju i očuvanje naučnih i tehničkih izvještaja.[1] Ovaj standard opisuje elemente, organizaciju i dizajn naučnih i tehničkih izvještaja, uključujući smjernice za uniformnu prezentaciju naslovnih i završnih dijelova, teksta, vizualnih i tabelarnih sadržaja u štampanim i digitalnim formatima, kao i preporuke za multimedijalne izvještaje.
  • Međunarodna organizacija za standardizaciju (ISO) objavila je 1982. godine međunarodni standard ISO 5966:1982 Dokumentacija – Prezentacija naučnih i tehničkih izvještaja, ali je ovaj standard povučen 2000. godine.
  • Međunarodni upravni odbor za sivu literaturu (GLISC), osnovan 2006. godine, objavio je smjernice za izradu naučnih i tehničkih izvještaja.[3] Ove preporuke su prilagođene iz Jedinstvenih zahtjeva za rukopise dostavljene biomedicinskim časopisima, koje je izradio Međunarodni odbor urednika medicinskih časopisa (ICMJE), poznatiji kao „Vankuver stil“.

Objavljivanje i identifikacija

Mnoge organizacije prikupljaju svoje tehničke izvještaje u formalne serije. Izvještajima se tada dodjeljuje identifikator (broj izvještaja, broj sveske) i često dijele zajednički izgled naslovne stranice. Tehnički izvještaji su se ranije objavljivali u štampanom obliku, ali se sada češće objavljuju elektronski (obično u PDF formatu), bilo na internetu ili na intranetu organizacije koja ih izdaje.

Predloženo je ili se koriste različite šeme za jedinstvenu identifikaciju čitave serije izvještaja ili pojedinačnog izvještaja:

  • Cijela serija može biti jedinstveno identificirana putem ISSN-a. Kada se izvještaji objavljuju i u štampanom i u elektronskom obliku, često se dodjeljuju dva različita ISSN-a kako bi se napravila razlika između tih formata.
  • Šema identifikatora Standardnog broja tehničkog izvještaja (STRN), predložena za korištenje od strane američkih vladinih agencija, prvi put je definirana 1974. godine i postala je američki nacionalni standard ANSI/NISO Z39.23 1983. godine.[4] Ovi brojevi su se u početku sastojali od dva dijela: (1) koda izvještaja sa alfanumeričkim karakterima koji označavaju organizaciju izdavača i seriju, i (2) sekvencijalne grupe numeričkih karaktera koje dodjeljuje organizacija izdavač. Nacionalna agencija za održavanje kodova izvještaja bila je National Technical Information Service (NTIS), koja također upravlja National Technical Reports Library. Standard Z39.23 je dodatno revidiran 1990. godine kako bi omogućio duže kodove i veću varijabilnost razdjelnika. Ovaj prošireni format usvojen je 1994. godine i u standardu ISO 10444, te ostaje u upotrebi (nakon prefiksa "ISRN") u trenutnoj verziji ANSI/NISO Z39.23-1997.[5]
  • Međunarodna šema registracije za globalno jedinstveni Međunarodni standardni broj tehničkog izvještaja (ISRN) standardizirana je 1994. godine (ISO 10444). Cilj ove šeme bio je da bude međunarodno proširenje ANSI/NISO Z39.23 šeme. Međutim, agencija za registraciju, potrebna za njenu primjenu, nikada nije realizirana u praksi. ISO je konačno povukao ovaj standard u decembru 2007. godine.
  • Kao i mnoge druge naučne publikacije, tehnički izvještaji se sada često jedinstveno identifikuju putem sistema Digitalni identifikator objekata (DOI), koji omogućava pristup putem HTTP-a. U praksi, DOI brojevi su u velikoj mjeri zamijenili standardne brojeve tehničkih izvještaja u stilu Z39.23.

Reference

  1. ^ a b "ANSI/NISO Z39.18-2005 (R2010) Scientific and Technical Reports - Preparation, Presentation, and Preservation | NISO website". www.niso.org. Pristupljeno 4. 9. 2020.
  2. ^ "ANSI/NISO Z39.18-2005 (R2010) Scientific and Technical Reports - Preparation, Presentation, and Preservation | NISO website". www.niso.org. Pristupljeno 4. 9. 2020.
  3. ^ Paola De Castro, Sandra Salinetti, et al.: Guidelines for the production of scientific and technical reports: how to write and distribute grey literature, Version 1.0, Grey Literature International Steering Committee, March 2006
  4. ^ American national standard ANSI/NISO Z39.23 Arhivirano 4. 3. 2012. na Wayback Machine, Standard technical report number format and creation
  5. ^ American national standard "ANSI/NISO Z39.23-1997 (S2015) Standard Technical Report Number Format and Creation". Pristupljeno 15. 7. 2022.

Vanjski linkovi