Ivanišević se tenisom počeo baviti na splitskim Firulama, na poticaj oca Srđana. Profesionalnu je karijeru započeo 1988. godine. Ukupno je osvojio 22 ATP turnira u pojedinačnoj konkurenciji te još 10 u konkurenciji parova, čime je najuspješniji hrvatski tenisač u povijesti. U Wimbledonu je, osim naslova 2001., ubilježio i tri finala (1992., 1994. i 1998.) te dva polufinala (1990. i 1995.), a polufinale je ostvario i 1996. na US Openu. Umirovio se nakon poraza u 3. kolu Wimbledona 2004. godine. Nakon svršetka karijere povremeno nastupa na seniorskom ATP Champions Touru.
Ivanišević je skrenuo pažnju međunarodne teniske javnosti na rat u Hrvatskoj tijekom turnira u Wimbledonu 1991. godine, kada je oštro osudio agresiju i tražio pomoć međunarodne zajednice. Na Olimpijskim igrama u Barceloni 1992. godine Hrvatska je po prvi puta samostalno nastupila, a Ivanišević je tom prilikom osvojio dvije medalje za svoju domovinu, što je u času nakon osamostaljenja bio ogroman motiv i poticaj.
Ivanišević je i danas jedan od napoznatijih i najpopularnijih hrvatskih športaša u zemlji i svijetu. Tome je zasigurno pridonijelo i njegovo često nekonvencionalno ponašanje, zabavne konferencije za tisak te brojne aktivnosti van tenisa, primjerice nastup i pogodak za hrvatsku nogometnu reprezentaciju na oproštaju Zvonimira Bobana2002. godine.[1]
Profesionalno se počeo baviti tenisom 1988. godine. Iste godine osvaja svoj prvi naslov u paru s Nijemcem Rüdigerom Haasom. Značajnije uspjehe u tenisu bilježi od 1990. godine. Na Roland Garrosu je izbacio Borisa Beckera i probio se do četvrtfinala. Na istom turniru je u paru s Čehom Kordom stigao do finala. Par tjedana kasnije igra polufinale Wimbledona gdje gubi od Beckera. Becker je tada predvidio da će Goran u budućnosti postati wimbledonski pobjednik. Iste godine Goran osvaja Stuttgart i pomaže Jugoslaviji osvojiti Svjetski momčadski kup.
Ivanišević je ubrzo postao poznat po svojoj napadačkoj igri i izrazito jakom servisu. Za nekoliko godina postao je vodeći na listi tenisača s najviše neobranjenih servisa na ATP turnirima.
Damir Škaro i Goran Ivanišević na Olimpijadi u Barceloni 1992.
Godine 1992. Ivanišević igra finale Wimbledona gdje ga je čekao Andre Agassi. Izgubio je 3:2 u setovima. Te godine, nastupajući po prvi puta za neovisnu Hrvatsku na Olimpijskim igrama u Barceloni, osvaja 2 brončane medalje - U pojedinačnoj konkurenciji i u paru s Goranom Prpićem.
Već 1994. igra svoje drugo finale Wimbledona. Bolji od njega je Pete Sampras s 3:0.
Godine 1995. osvaja Grand Slam Kup pobijedivši u finalu Todda Martina s 3:0. Goran nastavlja sa sjajnim igrama u Wimbledonu. Probija se u polufinale, ali ga je pobijedio Sampras s 3:2 u setovima.
Tijekom 1996. osvaja 5 turnira i ponovo igra finala Grand Slam Kupa, ali ovog puta gubi u finalu od Beckera. Sezonu je završio osvajanjem Hopman Cupa u paru s Ivom Majoli.
Godine 1998. godine ponovo igra finale Wimbledona, njegovo treće. Ali i ovog puta Sampras je bio uspješniji s 3:2. Nakon ovog izgubljenog finala, mnogi su bili sumnjičavi u njegovu izjavu da će jednom postati vimbldonski pobjednik.
Tijekom 1999., 2000. i 2001., zbog ozljede ramena propušta brojne turnire, pa mu opada ranking, pa je u ljeto 2001. godine bio 125. igrač svijeta. Taj plasman nije bio dovoljan da se izravno plasira na Wimbledon, pa mu organizatori dodjeljuju pozivnicu. Protivno svim očekivanjima, Ivanišević se probija do finala gdje ga je čekao Patrick Rafter. U vrlo izjednačenom finalu slavio je Goran s 6:3, 3:6, 6:3, 2:6, 9:7 i tako postao igrač s najnižim rankingom u povijesti i prvi igrač s pozivnicom koji je osvojio ovaj prestižni turnir. Dan nakon osvajanja Wimbledona priređen mu je veliki doček na splitskoj Rivi.[2] Nakon Wimbledona povukao se iz tenisa radi operacije ramena. Vratio se 2004. godine kako bi još jednom nastupio na Wimbledonu. Izgubio je od Lleytona Hewitta u 3. kolu.
Dugo je bio svjetski rekorder po broju asova. U čak četiri sezone postigao ih je više od 1000 (1994., 1996., 1997. i 1998.), a najviše 1996. godine - 1477 asova. Samo je četvero tenisača osim njega uspjelo postići više od 1000 asova u sezoni (Sampras, Rodick, Karlović i Isner).
Završio je profesionalnu karijeru s 22 pojedinačna naslova i 9 naslova u paru.
Život nakon profesionalnog tenisa
U periodu između 2010. i 2016. godine trenirao je hrvatskog tenisača Marina Čilića s kojim je osvojio US Open 2014. godine[3][4] te nakon toga kratko vrijeme češkog tenisača Tomáša Berdycha.[5]
Dana 17. srpnja2019. godine, Ivanišević se još jednom suočio s Patom Rafterom na ekshibicijskom meču Croatia Opena u Umagu, kako bi proslavili 18. rođendan poznatog finala Wimbledona2001. godine. Ivanišević ponovno je pobijedio Raftera 6–4, 6–4. 30. lipnja iste godine, objavljeno je kako je Ivanišević postao novi trener srbijanskog tenisača Novaka Đokovića,[6] a 2021. godine Goran Ivanišević je ušao u međunarodnu tenisku Kuću slavnih.[7]
Bio je trener Marina Čilića kada je on osvojio svoj jedini Grand Slam naslov. Trenirao je i Miloša Raonića.[8] Kasnije je bio trener Novaka Đokovića s kojim je osvojio Grand Slam naslov i vratio ga na prvo mjesto ATP ljestvice.
Osobni život
Godine 2017. oženio je radijsku voditeljicu Nives Čanović[9] s kojom ima sina Olivera.[10]
Spencer Gore • Frank Hadow • John Hartley (1) • John Hartley (2) • William Renshaw (1) • William Renshaw (2) • William Renshaw (3) • William Renshaw (4) • William Renshaw (5) • William Renshaw (6) • Herbert Lawford
1888. – 1898.
Ernest Renshaw • William Renshaw (7) • Willoughby Hamilton • Wilfred Baddeley (1) • Wilfred Baddeley (2) • Joshua Pim (1) • Joshua Pim (2) • Wilfred Baddeley (3) • Harold Mahoney • Reginald Doherty (1) • Reginald Doherty (2)
1899. – 1909.
Reginald Doherty (3) • Reginald Doherty (4) • Arthur Gore (1) • Lawrence Doherty (1) • Lawrence Doherty (2) • Lawrence Doherty (3) • Lawrence Doherty (4) • Lawrence Doherty (5) • Norman Brookes (1) • Arthur Gore (2) • Arthur Gore (3)
Bill Tilden (2) • Gerald Patterson (2) • Bill Johnston • Jean Borotra (1) • René Lacoste (1) • Jean Borotra (2) • Henri Cochet (1) • René Lacoste (2) • Henri Cochet (2) • Bill Tilden (3) • Sidney Wood
Nije igrano zbog II. svjetskog rata • Nije igrano zbog II. svjetskog rata • Nije igrano zbog II. svjetskog rata • Yvon Petra • Jack Kramer • Bob Falkenburg • Ted Schroeder • Budge Patty • Dick Savitt • Frank Sedgman • Vic Seixas
1954. – 1964.
Jaroslav Drobný • Tony Trabert • Lew Hoad (1) • Lew Hoad (2) • Ashley Cooper • Alex Olmedo • Neale Fraser • Rod Laver (1) • Rod Laver (2) • Chuck McKinley • Roy Emerson (1)
1965. – 1975.
Roy Emerson (2) • Manolo Santana • John Newcombe (1) • Rod Laver (3) • Rod Laver (4) • John Newcombe (2) • John Newcombe (3) • Stan Smith • Jan Kodeš • Jimmy Connors (1) • Arthur Ashe
1976. – 1986.
Björn Borg (1) • Björn Borg (2) • Björn Borg (3) • Björn Borg (4) • Björn Borg (5) • John McEnroe (1) • Jimmy Connors (2) • John McEnroe (2) • John McEnroe (3) • Boris Becker (1) • Boris Becker (2)