Judeomasonska urota

Katolička Francuska predvođena Židovima i slobodnim zidarima, ukazuje na židovsko-masonski dogovor ili savez (Achille Lemot za Le Pèlerin, broj od 31. kolovoza 1902.).
Katolička Francuska suočava se s masonom u dvoboju, uz savjet "kuma", nesumnjivo karikaturalnog Židova, referenca na judeomasonsku temu dominacije prvog nad drugim, te se tako nalazi instrumentalizirana (Achille Lemot za Le Pilgrim, broj od 12. listopada 1902.).

Judeomasonska urota je antisemitska i antimasonska teorija urote prema kojoj postoji navodna tajna koalicija židovskih krugova i slobodnih zidara s ciljem uspostave društvene prevlasti. Ovim se izrazom koriste prvenstveno protivnici tih skupina. Njegovo porijeklo seže u kontrarevolucionarne krugove koji su, kao odgovor na Francusku revoluciju, tvrdili da su slobodni zidari i Židovi odgovorni za njezino pokretanje i provedbu.

Ove teorije posebno su popularne u krajnje desnim krugovima.

Povijest izraza

Judeomasonska teorija urote

Povezivanje Židova i slobodnih zidara započelo je među francuskim katoličkim krugovima u razdoblju nakon objave knjige Memoari koji prikazuju povijest jakobinizma (1797.) francuskog autora Augustina Barruela. U toj knjizi Barruel optužuje slobodne zidare za urotu koja je dovela do Francuske revolucije. Nekoliko godina kasnije, masonske lože počele su primati Židove, što je dodatno potaknulo poistovjećivanje ovih dviju skupina. To povezivanje dodatno je olakšano činjenicom da masonski obredi sadrže hebrejske riječi[1] i da su neki slobodni zidari tvrdili da je slobodno zidarstvo nadahnuto kabalom.[2] Godine 1871. Židovi u Alžiru dobili su francusko državljanstvo zahvaljujući Crémieuxovim dekretima. Adolphe Crémieux, koji je bio i Židov i slobodni zidar, postao je glavna meta optužbi, što je označilo pravo rađanje ideje o "judeomasonskoj uroti".[1]

Judeomasonsko-komunistička teorija urote

Tijekom njemačke okupacije Francuske održana je Antiboljševička izložba s ciljem promicanja ideje o judeomasonsko-komunističkoj (ili boljševičkoj) uroti. Nastala je kombiniranjem ideja o judeoboljševizmu i judeomasoneriji. Ove su teze posebno popularizirali Bijeli Rusi nakon Oktobarske revolucije 1917. godine, a kasnije su se proširile i u Španjolskoj za vrijeme Francove diktature. Već u ljeto 1940. godine, Višijska vlada demonizirala je "monstruozni savez moskovskog komunizma, masonskog radikalizma i židovskog financijskog kapitala", tvrdeći da je upravo taj savez "gurnuo Francusku u ideološki rat nakon što ju je oslabio".[3] Slične optužbe bile su temelj i Antimasonske izložbe održane 1941. godine u Srbiji, gdje je propagirana ideja da su slobodni zidari, Židovi i komunisti radili zajedno na destabilizaciji europskih država.

Kronologija

Arijevac kida lance Židova i slobodnog zidara koji su ga držali u zarobljeništvu – ilustracija iz 1897. godine u knjizi Augustina-Josepha Jacqueta, objavljenoj u Francuskoj.
Francuska revolucija: prije i poslije – satirična ilustracija francuskog ilustratora Carana d'Achea iz 1898. godine, nastala u jeku Dreyfusove afere i osnutka organizacije Stari poredak. Iako Stari poredak nije prikazan kao idiličan, suvremena situacija prikazuje se kao razdoblje pojačane represije, koju tehnološki napredak (simboliziran plugom) ne ublažava. Ilustracija sugerira da su za to odgovorni financijski kapitalizam (prikazan kroz bankara s cilindrom i novčanikom), slobodno zidarstvo (simbolizirano masonskim kutnikom i viskom) te Židovi (prikazani kroz karikaturalno zakrivljen nos).

19. stoljeće

Dana 20. kolovoza 1806. Augustin Barruel primio je u Parizu pismo iz Firence, koje mu je poslao talijanski vojnik Giovanni Battista Simonini.[4] U pismu Simonini izražava zadovoljstvo Barruelovom knjigom Memoari koji prikazuju povijest jakobinizma, no također iznosi svoje osobno svjedočanstvo koje podržava tezu o judeomasoneriji, tvrdeći da je slobodno zidarstvo pod izravnim nadzorom Židova.[5] Barruel je to pismo proslijedio papi Piju VII., koji mu je odgovorio preko svog tajnika, a zatim i francuskom kralju Luju XVIII.[6] Ova su pisma prvi put objavljena tek 1882. godine u katoličkom časopisu La Civiltà Cattolica.[7]

Godine 1816. njemački pisac Johann Christian Ehrmann anonimno je objavio knjigu u kojoj iznosi teoriju o judeomasonskoj uroti, upozoravajući Nijemce da židovski slobodni zidari u Frankfurtu navodno planiraju uspostavu svjetske republike utemeljene na humanizmu.[8][9][10]

Prema židovskom povjesničaru Jacobu Katzu, prva značajnija sinteza neprijateljstva prema Židovima i slobodnim zidarima pojavila se u knjizi Slobodno zidarstvo u svom pravom značenju (Der Freimaurer-Orden in seiner wahren Bedeutung)[11] iz 1852. godine, koju je napisao njemački odvjetnik i esejist Eduard Emil Eckert.[12]

Kasnije, englesko-turski esejist Osman Bey (Frederick van Millingen) u svojim je spisima tvrdio da je slobodno zidarstvo pod židovskim nadzorom, a slične tvrdnje nastavio je širiti i Hipolit Lutostanski 1870-ih godina.[13]

Godine 1893. njemački katolički teolog i misionar Léon Meurin dodatno je razvio judeomasonsku teoriju zavjere u svojoj knjizi Slobodno zidarstvo, sinagoga Sotone.[14] U tom djelu, iz filozofske i teološke perspektive, tvrdi da Židovi, zbog svog doslovnog i prozaičnog tumačenja Biblije, nastoje zavladati svijetom kroz ideološku korupciju. Prema Meurinu, Židovi koriste slobodne zidare kao svoje sluge, prenoseći im kabalističke doktrine i potičući njihovu netrpeljivost prema Crkvi i Kristu. Meurin također uspostavlja poveznice između kabale i masonske dogme, pozivajući se na knjigu Kabala, ili religijska filozofija Hebreja[15] francusko-židovskog filozofa Adolphea Francka. Tvrdi da je slobodno zidarstvo izvorno nastalo na ruševinama templarskog reda te da ga i dalje prožima osvetnički duh njegovih nasljednika.

20. stoljeće

Godine 1903. francuski svećenik i katolički esejist Isidore Bertrand u svojoj knjizi brani tezu o judeomasonskoj uroti.[16]

Jean-Baptiste Bidegain, koji je 1905. razotkrio aferu dosjea, također je tvrdio da postoji društvena i parlamentarna povezanost između Židova i slobodnih zidara. Smatrao je da su ambicije tih dviju skupina bile usklađene te da su masonski kandidati za Narodnu skupštinu početkom 20. stoljeća, u političkom kontekstu nakon Dreyfusove afere, imali koristi od financijske potpore židovskog podrijetla.[17]

Godine 1908. francuski novinar Paul Copin-Albancelli tvrdio je da su interesi judaizma u Francuskoj revoluciji očigledni te da je revolucija sama po sebi bila masonska urota. Također je smatrao da je i sudjelovanje Židova u Ruskoj revoluciji 1905. bilo masovno i organizirano. Za njega, ta podudarnost interesa mogla bi biti rezultat potčinjavanja slobodnog zidarstva judaizmu, iako je priznao da prisutnost različitih centara moći otežava donošenje čvrstog zaključka.[18]

Između 1910. i 1916. godine slične teorije urote proširile su se u vezi s djelovanjem Odbora za jedinstvo i napredak i njegovom revolucionarnom ulogom unutar Osmanskog Carstva. Ove su optužbe dolazile iz izvora bliskih britanskoj vladi, osobito putem diplomatske prepiske između Sir Gerarda Lowthera, britanskog veleposlanika u Carigradu, i Gilberta Claytona, šefa britanske obavještajne službe u Egiptu.[19][20][21][22]

Teorije o judeomasonskoj uroti dodatno su osnažene notornim Protokolima Sionskih mudraca, krivotvorenim tekstom koji su popularizirali Matvej Golovinski i Sergej Nilus.[23] U Protokolima se slobodno zidarstvo prikazuje kao oruđe židovske urote: prvi protokol govori o "nepobjedivosti judeomasonerije", treći spominje "naše socijalističko masonstvo", četvrti lože opisuje kao "masku koja skriva naš cilj“, dok se u jedanaestom slobodno zidarstvo naziva "dimnom zavjesom" kojom Židovi ostvaruju svoje planove, ali "samo posrednim sredstvima". Ova teorija urote stekla je široku primjenu u propagandi nacističke Njemačke i režima Višijske Francuske, koji su je koristili za povezivanje dviju ideoloških meta – antisemitizma i antimasonstva. Njemački diktator Adolf Hitler smatrao je slobodno zidarstvo sredstvom židovskog utjecaja[24] te ga je zabranio i progonio njegove članove djelomično zbog tog uvjerenja.[25]

Godine 1921. francuski katolički svećenik i esejist Ernest Jouin ponovno je aktualizirao temu judeomasonske urote,[26] dok je 1929. francuski tradicionalni katolički novinar vikdont Léon de Poncins također povezao Židove i slobodne zidare kao zajedničku prijetnju.[27]

Godine 1935. francuski novinar Joseph Santo tvrdio je da su Židovi i slobodni zidari organizirali zavjeru kako bi represivnim mjerama ugušili posljedice krize 6. veljače 1934. u Parizu.[28]

Tijekom 1940-ih i 1950-ih, britanski kontraadmiral Barry Domvile razvio je teoriju zavjere o organizaciji nazvanoj Judmas, što je bio skraćeni naziv za navodni judeomasonski savez koji je, prema njemu, imao katastrofalan utjecaj na svjetsku povijest.[29]

U ožujku 1943. godine Višijski režim naručio je propagandni film Okultne sile (Forces occultes), u kojem se slobodne zidare i Židove prikazuje kao svemoćne sile koje stoje iza svih zala, uključujući izbijanje Drugog svjetskog rata i poraz Francuske 1940. godine.[30]

Judeomasonske urote dobile su na značaju među različitim marginalnim političkim skupinama u postkomunističkoj Rusiji. Opća društvena bijeda stvorila je plodno tlo za širenje takvih teorija, koje su se često kombinirale s antisemitskim optužbama o ritualnim ubojstvima i poricanjem Holokausta. Ove stavove zastupali su i brojni autori, među kojima se ističu Oleg Platonov, Vadim Kozhinov, Igor Šafarevič i Grigorij Klimov.[31][32][33]

Krajem 20. i početkom 21. stoljeća, judeomasonska urota ostala je čest motiv unutar francuske krajnje desnice.[34]

Međutim, već početkom 20. stoljeća francuski povjesničar Gustave Bord bio je jedan od prvih koji su odbacili ideju o postojanju judeomasonske urote, smatrajući je potpuno neutemeljenom.[35]

U popularnoj kulturi

Književnost
  • Roman Židov slobodni zidar (Le Juif franc-maçon) autora abbéa Henrija Desportesa, objavljen 1890. godine, prikazuje priču o židovskom slobodnom zidaru koji vlada čitavim selom. U vrijeme objave bio je jedan od najprodavanijih naslova.[36]
  • Roman Masonska prijetnja i židovska prijetnja (Le péril franc-maçon et le péril juif), objavljen 1895. godine, djelo je autora koji je pisao pod pseudonimom Georges Romain (pravim imenom Georges Kestler).[36]
  • Tema judeomasonerije i s njom povezane urote čini dio zapleta romana Praško groblje talijanskog romanopisca Umberta Eca.[37]
Film

Tema judeomasonskih sila više se puta humoristično obrađuje u filmu Sedma satnija na mjesečini (La Septième Compagnie au clair de lune) iz 1977.

Vidi još

Izvori

  1. ↑ a b Pierrat, Emmanuel. 2011. D’où vient le prétendu « complot » des Juifs et de francs-maçons, qui viserait la domination du monde ?. Ça m'intéresse. 8: 36
  2. ↑ Pike, Albert. 2016. [1871.] Morals and Dogma of the Ancient and Accepted Scottish Rite of Freemasonry (engleski). Devoted Publishing. ISBN 9781988297637; Vidi poglavlje: XXXII. Sublime Prince Of The Royal Secret. Pristupljeno 2. veljače 2025.
  3. ↑ Paxton, Robert O. 2001. [1972.] Vichy France: Old Guard and New Order, 1940-1944 (engleski). Columbia University Press. str. 112. ISBN 9780231124690
  4. ↑ Markner, Reinhard. 2014. Giovanni Battista Simonini: Shards from the Disputed Life of an Italian Anti-Semite. Kesarevo Kesarju. Scritti in onore di Cesare G. De Michelis (disertacija). str. 311–319
  5. ↑ Caballero, Lucía. 31. ožujka 2020. Simonini’s letter: the 19th century text that influenced antisemitic conspiracy theories about the Illuminati. theconversation.com (engleski). Pristupljeno 2. veljače 2025.
  6. ↑ Netchvolodov, Alexandre. 1924. L'Empereur Nicolas II et les Juifs (francuski). Étienne Chiron. Pariz. str. 231–236
  7. ↑ Deschamps, Nicolas. 1880. Les sociétés secrètes et la société, ou, Philosophie de l'histoire contemporaine (francuski). 3. Seguin Frères. str. 661
  8. ↑ Ehrmann, Johann C. 1816. Das Judenthum in der Maurerey: eine Warnung an alle deutschen Logen (njemački)
  9. ↑ von Bieberstein, Johannes Rogalla. 1992. Die These von der Verschwörung 1776-1945: Philosophen, Freimaurer, Juden, Liberale und Sozialisten als Verschwörer gegen die Sozialordnung (njemački). ISBN 978-3926841360
  10. ↑ Funktion und geschichtliche Bedeutung der Verschwörungsthese (PDF). flensburgerhefte.de (njemački). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 29. rujna 2007. Pristupljeno 2. veljače 2025.
  11. ↑ Eckert, Eduard Emil. 1852. Der Freimaurer-Orden in seiner wahren Bedeutung: das heißt als ein Weltorden, in dem und mittelst dessen, vermöge seines seinen Organismus, ein Geheimbund die Revolutionen gegen alle bestehende Kirchen und Monarchien, sowie die Zerstörung des Eigenthums, der Stände und Innungen zum Zweck einer ... (njemački). Selbstverl. des Verf.
  12. ↑ Katz, Jacob. 1970. Jews and Freemasons in Europe 1723-1939 (engleski). Harvard University Press. str. 152. ISBN 9780674474802
  13. ↑ Lewis, James R. 2011. The Invention of Sacred Tradition (engleski). Cambridge University Press. str. 79. ISBN 9780521175319
  14. ↑ Meurin, Léon. 1893. La franc-maçonnerie, synagogue de Satan (PDF) (francuski). V. Retaux
  15. ↑ Franck, Adolphe. 1843. La kabbale, ou, La philosophie religieuse des Hébreux (francuski). Hachette
  16. ↑ Bertrand, Isidore. 1903. La franc-maçonnerie, secte juive née du Talmud: Ses Origines, Son Esprit et le But Qu'elle Poursuit (francuski). Librairie Bloud et Cie
  17. ↑ Bidegain, Jean-Baptiste. 1905. Le Grand-Orient de France. Sa Doctrine et ses Actes (francuski). Librairie antisémite. Pariz. str. 258, 277
  18. ↑ Copin-Albancelli, Paul. 1908. Le Drame maçonnique. Le Pouvoir occulte contre la France (francuski). E. Vitte. str. 361–362, 299
  19. ↑ Friedman, Isaiah. 1997. Germany, Turkey, and Zionism 1897-1918 (engleski). Transaction Publishers. ISBN 9781412824569
  20. ↑ Kansu, Aykut. 2021. The Revolution of 1908 in Turkey (engleski). Brill. ISBN 9789004493216
  21. ↑ Hinsley, F. Harry, ur. 1977. British Foreigh Policy Under Sir Edward Grey (engleski). Cambridge University Press. ISBN 9780521213479
  22. ↑ Kedourie, Elie. 2012. Arabic Political Memoirs and Other Studies (engleski). Taylor & Francis. ISBN 9781136275920
  23. ↑ Laqueur, Walter. 1994. Black Hundreds: the Rise of the Extreme Right in Russia (engleski). HarperPerennial. New York. str. od 57. ISBN 9780060925345
  24. ↑ Excerpt from Mein Kampf by Adolf Hitler. csustan.edu (engleski). Pristupljeno 2. veljače 2025.
  25. ↑ Hitler, Adolf. 2016. [1926.] Mein Kampf: Volume 2 the National Socialist Movement (engleski). CreateSpace Independent Publishing Platform. ISBN 9781523296187
  26. ↑ Jouin, Ernest. 1921. Le Péril judéo-maçonnique (francuski). Revue internationale des sociétés secrètes
  27. ↑ de Poncins, Léon. 1929. Les forces secrètes de la Révolution. Franc-Maçonnerie - Judaïsme (francuski). Bossard
  28. ↑ Santo, Joseph. 1935. La Judéomaçonnerie et les Massacres du 6 février 1934 (PDF) (francuski)
  29. ↑ Domvile, Barry. 1947. From Admiral to Cabin Boy (engleski). Boswell Publishing Company
  30. ↑ Dard, Olivier. 1998. La synarchie : Le mythe du complot permanent (francuski). Librairie Académique Perrin. str. 25–28. ISBN 2702816177
  31. ↑ Anti-Semitic Conspiracy Theories Spread Globally As World Markets Grapple With Financial Crisis. adl.org (engleski). 16. listopada 2008. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. listopada 2011. Pristupljeno 2. veljače 2025.
  32. ↑ Yerofeyev, Viktor. 4. prosinca 2008. Moscow Believes In Conspiracy Theories. rferl.org (engleski). Pristupljeno 2. veljače 2025.
  33. ↑ Krichevsky, Lev. 19. prosinca 1997. Some Russians still accuse Jews of 'ritual murder' in czar’s death. jweekly.com (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 31. svibnja 2012. Pristupljeno 2. veljače 2025.
  34. ↑ Deviant, François; Thenard, Jean-Michel. 1. ožujka 1997. Le Pen: Chirac est aux mains du complot juif. Réitérant ses provocations antisémites, le leader du FN s'en est pris au Président. liberation.fr (francuski). Pristupljeno 2. veljače 2025.
  35. ↑ Delbeke (Baron), La Franc-Maçonnerie et la Révolution française et autres Essais sur le XVIIIe siècle. persee.fr (francuski). Pristupljeno 2. veljače 2025.
  36. ↑ a b Pierrard, Pierre. 1998. Les Chrétiens et l'affaire Dreyfus (francuski). Les Editions de l'Atelier Les Editions Ouvrieres. str. 30. ISBN 9782708233904
  37. ↑ Jurak, Dragan. 10. svibnja 2012. Umberto Eco : Praško groblje. mvinfo.hr. Pristupljeno 2. veljače 2025.