Alaungsithu

Alaungsithu အလောင်းစည်သူ Sithu I
kralj Burme
Vladavina	1112/1113 – o. januar 1168
Prethodnik	Kyansittha
Nasljednik	Narathu
Suprug/a	Yadanabon Tri Lawka Sanda Yazakumari Taung Pyinthe
Potomstvo	Min Shin Saw Narathu Htaukhlayga Taungpha Shwe Kyu Chit Oo Kyaungdaw
Puno ime	Jayyasura Cansu I
Kuća	Pagan
Otac	Sawyun
Majka	Shwe Einthi
Rođen/a	13. decembar 1089 četvrtak, 8t. waxing Pyathoa 451 ME Pagan
Umro/la	o. januara 1168. (dob: 78–79) Pagan
Religija	theravada budizam

Alaungsithu ili Sithu I (burmanski: အလောင်းစည်သူ [ʔəláʊɴ sìθù]; također Cansu I; o. 1089–1168) bio je kralj burmanske (mianmarske) dinastije Pagan koji je vladao od 1112/1113. do smrti. Sithuova duga vladavina se tradicionalno opisuje kao period prosperiteta u kome je država Pagan bila integralni dio kopnenih i pomorskih trgovačkih ruta Azije. Sithu je ostao upamćen po intenzivnoj graditeljskoj djelatnosti tokom koje je podigao niz tvrđava i graničnih kolonija, dvorana i pagoda kojima je jačao religiju te rezervoare i brane kojima je poticao poljoprivrednu proizvodnju. Pod njegovom vlašću su u državi standardizirane mjere kako bi se olakšala državna uprava ali i potakla trgovina. Njegov period je u kulturnom smislu označila tranzicija sa kulturnih obilježja naroda Mon prema onima karakterističnim za današnju burmansku naciju. Sithuov stil vladavine su obilježila gotovo stalna putovanja po provincijama, tako da je vrlo malo vremena proveo u prijestolnici.

Rodio se kao sin princa Sawyuna i princeze Shwe Einthi, kćeri-jedinice kralja Kyansitthe. Prijestolje je naslijedio od svog djeda.

1060-ih je protjerao svog sina i nasljednika Min Shin Sawa, te je novi prijestonasljednik postao njegov brat Narathu. Kada se krajem 1167/68. Sithu teško razbolio, Narathu ga je dao ugušiti jastukom ne želeći čekati da postane kralj.

• Cœdès, George (1966). The making of South East Asia. University of California Press. str. 114. 
• Harvey, G. E. (1925). History of Burma: From the Earliest Times to 10 March 1824. London: Frank Cass & Co. Ltd. 
• Htin Aung, Maung (1967). A History of Burma. New York and London: Cambridge University Press. 
• Kala, U (1724) (Burmese). Maha Yazawin Gyi. 1–3 (2006, 4th printing izd.). Yangon: Ya-Pyei Publishing. 
• Kyaw Thet (1962) (Burmese). History of Burma. Yangon: Yangon University Press. 
• Lieberman, Victor B. (2003). Strange Parallels: Southeast Asia in Global Context, c. 800–1830, volume 1, Integration on the Mainland. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-80496-7. 
• Pe Maung Tin; Luce, G.H. (1923). The Glass Palace Chronicle of the Kings of Burma (1960 izd.). Rangoon University Press. 
• Royal Historians of Burma (c. 1680). U Hla Tin (Hla Thamein). ur. Zatadawbon Yazawin (1960 izd.). Historical Research Directorate of the Union of Burma. 
• Royal Historical Commission of Burma (1832) (Burmese). Hmannan Yazawin. 1–3 (2003 izd.). Yangon: Ministry of Information, Myanmar. 
• Tarling, Nicholas (1999). The Cambridge History of Southeast Asia: Early Times to c. 1500. ISBN 9780521663694. 
• Taw, Sein Ko; Blagden, C.O. (1911). „Royal Asiatic Society of Great Britain and Ireland”. The Journal of the Royal Asiatic Society of Great Britain and Ireland (Royal Asiatic Society of Great Britain and Ireland). JSTOR 25189843. 
• Wicks, Robert S. (1992). Money, markets, and trade in early Southeast Asia: the development of indigenous monetary systems to AD 1400. SEAP Publications. ISBN 9780877277101. 
• Than Tun (1964) (Burmese). Studies in Burmese History. 1. Yangon: Maha Dagon.