Istrorumunji
| Istrorumunji | |||
|---|---|---|---|
 | |||
| Jezična karta Istre sa kraja 19. vijeka | |||
| Ukupna populacija | |||
|
22 | |||
| Regioni sa značajnim brojem pripadnika | |||
| |||
| Jezik/ci | |||
| Istrorumunjski jezik | |||
| Religija | |||
| Katolici | |||
| Srodne etničke grupe | |||
| Vlasi |
Istrorumunji (Ćiribirci, Ćići) su nevelika etnička grupa nastanjena u sjeverozapadnoj Istri, danas uglavnom u područjima oko Čepićkog polja, u selima Žejane, Šušnjevica, Nova Vas, Letaj i drugima.
Danas su im mnoga sela napuštena i znatan ih je dio kroatiziran. Pojava prvih Ćića u Istri počinje negdje krajem 14. vijeka, jedno od njihovih glavnih naselja, Žejane, spominju se još 1395., a postepeno naseljavaju sjeverne obronke Ćićarije i na Krasu (Mune, Šapjane i sve do Materije). To su Morlaci (Aromuni) koji su doselili s Velebita (nazivan i Morlachia). I, Kukuljević piše kako je krčki feudalac I. Frankopan dopustili naseljavanje nekoliko porodica 'Murlaka' u Omišlju gdje im je dao zemlju i pašnjake. . Glavnina Čiribiraca, kako su ih sve nazivali, dolazi tek negdje krajem 15. vijeka [1] [2] ili početkom 16. vijeka, po Kandleru i De Franceschi govore da ih doseljava Mletačka republika iz sjeverne Dalmacije, gdje su bili poznati pod imenom Morlaci, iako to nije pouzdano jer Venečani i Srbe i Hrvate i Morlake su nazivali Morlacima, a da Austrija u XVI. st. isto doseljavaih Morlake na području Pazinske grofovije. Vjerojatno ih se dovozilo do Plominskog zaljeva odakle ih naseljava prema sjeveru na kugom opustošene krajeve (od Ćepićkog jezera, Boljunskog polja do Šušnjevice i Laništa, tj. po obroncima zapadne Učke, i to najintezivnije desetih i dvadesetih godina 16. vijeka. Sa sobom ovo stanovništvo donosi svoj romanski jezik koji se još očuvao oko Čepićkog polja gdje ih još okolno stanovništvo naziva Ćićima, Rumunjima ili Ćiribircima.
Ime
Ćići u Istru dolaze kao Morlaci[1], a od lokalnog talijanskog, hrvatskog i slovenskog stanovništva dobivaju i nazive Ćići ili Ćiribirci.
Korijen same riječi Vlah i Vlasi, nalazi se u staro-engleskoj riječi Wealh koja se pretvorila u Wales (=Vels), od koje je nastao i etnonim Walha, ime kojim su stari Germani zvali Kelte, a on je opet nastao po plemenu Volcae. Romanizacijom Kelta Germani su sve romanizirane narode počeli nazivati Walhae. Ovaj naziv javlja se i danas u drugim varijantama koje označavaju na primjer Valonce (Wallons), u Belgiji i Valaše u Moravskoj. U našim krajevima naziv se pretvorio u Vlah, a poznat je i naziv Mavrovlasi (Crni Vlasi) što je još jedno ime koje su nosili Morlaci, ljudi od kojih se jedan dio odvojio i naselio Istru.
Nazivi Ćići i Ćiribirci nisu istoga porijekla. Navodno je naziv Ćići nastao od neke uzrečice ći ći (Cici), a Ćiribirci od cire bire, što bi trebalo značiti na rumunjskom 'drži dobro', ovo su ipak samo legende. U povijesti se javlja još jedan naziv koji nosu ovaj maleni narod, to su Rumeri, naziv kojim su još oko 1700. označavali sami sebe. Ovaj naziv nije ništa drugo doli varijante imena Romani, od kojega je uostalom nastalo i Rumunji. Vlasi (Aromuni, Romeri) dobili su ime koje je nosio grad Roma (Rim), nisu im ga dali Rumunji, nego su ga oni (Rumunji) dobili kasnije od Rima romanizacijom Dačana, Mezijaca i Tračana. Sve ispada na to da Vlasi, Aromuni, a s njima i Ćići , ne moraju biti naročito srodni Rumunjima, nego samo srodni onoliko koliko su to bili i njihovi preci među sobom. Što se tiče naziva Istrorumunji (Istrorumunji), najvjerojatnije je politički termin nastao od SIL-ovog naziva istro-romanian, kojim se naziva jezik kojim se služe Ćići, ali i uz napomenu kako je to bio jedan od jezika koji se odvojio od ostalih njemu srodnih romanskih jezika između 500. i 1000. godine. Do ove separacije vjerojatno dolazi pojavom Slavena i drugih plemena koja su svojim naseljavanjem (u VI. i VII. vijeku) potisnuli potomke romaniziranih Tračana. Po drugoj, vjerojatnijoj teoriji, romanizirano stanovništvo s područja na koje su se doselila južnoslavenska plemena su se povlačili u pasivnija, planinska i brdska područja gdje su se uglavnom bavili stočarstvom ili sjećom drva. Oni su i sačuvali svoj jezik, a raliku od ostalih koji su se slavenizirali. Ti Aromuni (Morlaci) su se iz Bose spuštali u Dalmaciju, a jedna grana na velebitsko područje odakle su i došli na Kras i sjeverne obronke Ćićarije te dalje do Kranjske.
Drugi val naseljavanja Istre (XV-XVII.st) Aromunima i Slavenima iz zaleđa Dalmacije su organizirali Venečani kako bi popunili epidemijama kuge opustošenu Istru. Tada su i naselili Aromunima sjeveroistočni dio Istre (južni i zapadni obronci Ćićarije i Učke sve do boljunskog polja i Šepića). Pod terminom Morlachi treba znati da su Venečani poimali i Slavene i romansko stanovništvo iz unutrašnjsti Balkana pa tako i naseljene Hrvate, Srbe i Crnogorce u unutrašnjosti i djelomično zapadnoj Istri nazivaju Morlaci, a i Slaveni koji su početkom VII. st u prvom valu naselili istočnu Istru do rijeke Raše, do danas nazivaju Vlasima te novodoseljene Slavene.
Danas se ova malena zajednica u svijetu označava imenom koji je nastao po njihovom istro-rumunjskom jeziku, to su Istrorumeni (talijanski); Istroromânii (rumunjski); Istro-Romanians (engleski).
Jezik
Govore vlastitim jezikom koji je mješavina rumunjskog, hrvatskog i talijanskog. Točan broj govornika ovog jezika nije poznat, u UNESCO-voj Crvenoj knjizi (‘Red Book of Endangered Languages') spominje se broj od između 500 do 1,000 osoba. Etnički su Ćići međutim daleko brojniji. Mnogi su poprimili hrvatski jezik i danas se smatraju Hrvatima, a znatan dio je ’50-tih godina dvadesetog stoljeća iselio u prekomorske zemlje. Za neke lingviste istro-rumunjski jezik je dijalekt rumunjskog na osnovu jednog primjera sličnosti s govorom u području Transilvanije (vidi Wallachia ili Vlaška), otkuda su po istom izvoru otišli prije nekih 1000 godina, ali njihovih skupina je zasigurno bilo i prije po već navedenim krajevima, jer je ovaj nemiran narod sa svojim stadima ovaca uvijek tražio bolja pasišta. Začetak nastanka Rumunja počinje pobjedom cara Trajana (98.-117.) nad Decebalom i povratkom većine Dacije pod Rim. Ovime počinje i romanizacija Dačana i drugih tračkih plemena koji su svakako govorila različitim ali srodnim dijalektima. Suvremeni Rumunji, Moldavci i Aromuni ili Vlasi (uključujući sve vlaške etničke zajednice) produkt su te romanizacije kao i sličnost jezika i dijalekata kojima se danas služe.
Porijeklo i kratka povijest
Porijeklo Ćića je morlačko s kojima su do odcjepljenja živjeli u jadranskom zaleđu, od Albanije, Makedonije i preko Crne Gore i Bosne do sjevernih krajeva Dalmacije. Povijest nastanka Vlaha, naroda srodnom Moldavcima i Rumunjima, usko je vezana uz uspostavljanjem Rimskog carstva, a kasnije i Istočnog Rimskog Carstva koji je trajao do 1204. (u Konstantinopolu ili Bizanciju) i romanizacijom tračkog stanovništva Dobrudže, Vlaške i Moldavije. Primanjem rimskog jezika Vlasi, Moldavci i Rumunji razvijaju svoje vlastite jezike koji su svakako pod utjecajem jezika drugih naroda s kojima dolaze u kontakt. Velika Vlaška danas pripada Rumunjskoj, ali i ako su ti Rumunji bili srodni s Vlasima iz Male Vlaške u nekadašnjoj Etoliji i Akarnaniji , svakako su imali različit razvoj svojih jezika kao i različitu povijest. Vlahe koje poznajemo kao Cincare, Morlake, kao i nadalje Meglesnske i druge Vlahe, danas kolektivno nazivamo Aromunima, Arumunjima ili jednostavno Vlasima. S druge strane narodi romanizirane Velike Vlaške danas zovemo Rumunjima. Njihovi jezici su srodni s jezicima koji su se govorili u Velikoj Vlaškoj, Dobrudži i krajevima današnjeg rumunjskog govornog područja, ali se ipak radi o raličitim romanskim jezicima, tako da u samoj Rumunjskoj i danas živi oko 50.000 Aromuna. Na razvoj ovih naroda svakako utječe i pojava Slavena kao i kasnija najezda Turaka, nakon koje u području Dalmacije dolazi do pokretanje stanovništva. Dijelovi Hrvata-čakavaca sele u današnje područje Gradišća, Istre, a i u središnju Italiju odlaze ' preci današnjih Molizanskih Hrvata. Ista pojava Turaka izaziva i pokrete Bunjevaca na sjever.
Običaji
Ćići su kao i Morlaci bili poznati po nomadskom uzgoju ovaca, svojim starim poslom nastavili su i doseljenjem u područje Ćićarije. Sa svojim stadima prodirali su sve do suprotne obale Istre, prema Poreču, gdje bi se zadržavali preko zime i u proljeće se vraćali kućama. Ovčarstvo je danas zapušteno, mnogi Ćići odlaze na rad u Rijeku ili dalje. Sela oko Čepićkog polja su opustjela . Većina Ćića, danas naseljeni u Žejanama očuvali su stare pokladne običaje koje njeguje folklorno društvo 'Žejanski zvončari'. U prvom mjesecu u vrijeme pokladnih običaja zvončari oblače na sebe bijele hlače, mornarske majice, šubu (šuba, ovčja koža), veoma važne klopote (tri zvona), kumarak ukrašen raznobojnim vrpcama koje vise do tla. Uz prepoznatljivo poskakivanje njihova zvona zvone i tjeraju. Ovaj lijepi običaj još je veoma živ među njima i djeca se s njim upoznavaju od malih nogu.
Literatura
- Goran Filipi, Istrorumunjski Lingvistički Atlas
- August Kovačec, Istrorumunjsko-Hrvatski rječnik (s gramatikom i tekstovima)
- Traian Cantemir, "Texte istroromîne", Editura Adademiei Republicii Populare Romîne (1959)
Izvori
- ↑ 1,0 1,1 1,2 Nicola Antolini. „Slavi e Latini in Istria tra cinquecento e novecento: origini storiche e problemi del contesto multietnico istriano” (talijanski). Università degli Studi di Bologna e ArchetipoLibri. Arhivirano iz originala na datum 2011-07-17. Pristupljeno 2. 09. 2012.
- ↑ „Vlach” (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 2. 09. 2012.