Kotromanići

Kotromanići su bosanska vladarska dinastija koja je vladala približno od 1250. do 1463. godine. Vladali su u Bosni kao banovi i kasnije kao kraljevi.

Porijeklo joj nije razjašnjeno (postoje različite spekulacije o tome, prikaz kojih se može naći u djelima Orbinija i Mandića). Neki autori su iznijeli uvjerenje da su Kotromanići njemačkog porijekla, zbog sufiksa -mann u njihovom imenu.

Nakon 1340. godine, svi Kotromanići, osim Stjepana Ostoje (koji je bio bogumil), su vladali kao rimokatolici. Iako su Vatikan i Ugarska vršili pritisak na njih zbog njihovih heretičkih uvjerenja (koje su odbacili da Bosna ne bi bila meta križarskih ratova) oni su i nakon prelaska na Rimokatoličanstvo tajno podržavali Crkvu bosansku.^[1]

Prvi poznati član dinastije, ban Prijezda I, bio je rođak i nasljednik bosanskog bana Mateja Ninoslava. Prijezdu su naslijedili sinovi Prijezda II i Stjepan I, zvan Kotroman, po kojem je dinastija dobila ime. Banovali su zajedno približno do 1290. godine, a potom je čast bosanskog bana obnašao sam Stjepan. Oko 1302. potisnuo ga je Mladen I Bribirski (Šubić), koji je zavladao kao "ban bosanski". Pri kraju njegove vladavine bansku čast u Bosni preuzeo je sin Stjepana I, Stjepan II, najprije kao vazal Mladena II Bribirskoga, a zatim kao samostalan vladar (1322-1353).

Za njegove vladavine Bosna se znatno teritorijalno proširila. Njegova kćer, Elizabeta Kotromanić, udala se za ugarsko-hrvatskog kralja Ludovika I Anžuvinca. Stjepana II naslijedio je sin njegovog brata, Tvrtko I (ban 1353-1377; kralj 1377-1391), najistaknutiji vladar dinastije. Od vremena njegove vladavine plemićki sabor (stanak) u Bosni birao je vladare isključivo iz roda Kotromanića. Tokom vladavine Tvrtkovog nasljednika, Stjepana Dabiše (1391-1395), ojačala je moć bosanskih velikaša Hrvoja Vukčića Hrvatinića, Pavla Radinovića i Sandalja Hranića Kosače, koji su utjecali na izbor pojedinih vladara u Bosni. Nakon kratke vladavine Dabišine udovice Jelene Grube (1395-1398), na bosansko prijestolje su došli Stjepan Ostoja (1398-1404, 1409-1418), Tvrtko II (1404-1409, 1421-1443), Stjepan Ostojić (1418-1421), Stjepan Tomaš (1443 -1461) i Stjepan Tomašević (1461 - 1463).

Stjepan Tomašević je oženio Jelenu Branković, jedinu kćerku srpskog vladara Lazara Brankovića. Ona mu je u miraz donijela vlast nad Srbijom, te je Stjepan Tomašević vladao kao despot Srbije od vjenčanja s Jelenom do pada Srbije pod osmansku vlast.

Tokom cijele vladavine Kotromanići su bili, tješnje ili slabije, vazalski povezani s hrvatsko-ugarskim kraljevima. Glavni posjedi nalazili su im se u srednjoj Bosni, u dolini rijeke Bosne do Vranduka i u župi Lašvi. Od značajnijih gradova posjedovali su Visoko, Sutjesku, Bobovac, Fojnicu i Kreševo te okolna rudarska naselja. Brakom Stjepana Ostoje i Jelene Nelipčić, udovice Hrvoja Vukčića Hrvatinića, stekli su Plivsku i Lučku župu s Jajcem, u kojem su stolovala dva posljednja bosanska kralja.

Dinastija Kotromanića je zbačena s osmanskim osvojenjem srednjovjekovne Bosne 1463. godine, kada je pogubljen posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević (1461-1463). Zajedno s njim pogubljen je i njegov stric, Radivoj Ostojić, te njegov rođak (Radivojev najstariji sin) Tvrtko. Muški članovi dinastije koji su preživjeli pad Bosne bili su dva unuka kralja Stjepana Ostoje: Šimun (mlađi sin Ostojinog mlađeg vanbračog sina, kralja Stjepana Tomaša) i Matija (najmlađi sin Ostojinog starijeg sina Radivoja), a moguće je da je u trenutku pada Bosne bio živ i treći Ostojin unuk, Đurađ (srednji sin Radivoja). Šimun je otišao u Istanbul, primio islam, postao poznat kao Ishak-beg Kraljević i dobio provinciju Karesi na upravu. Matija se posljednji put u izvorima spominje 1465. godine. Đurađ se u izvorima spominje posljednji put 1455. godine pa je moguće da je umro prije pada Bosne.

• Bosna u srednjem veku

• Kotromanići