Sino-tibetski jezici

Sino-tibetski jezici su sa 1.300.000.000 govornika druga najveća jezička porodica na svetu. Ovoj grupi pripada 340 jezika koji se govore u Kini, regionu Himalaja i jugoistočnoj Aziji. Dele se u dve grupe jezika: kineske (osam jezika sa 1.220.000.000 govornika) i tibeto-burmanske jezike (330 jezika sa 70 miliona govornika).

Sino-tibetski jezici (crveno) među svetskim jezičkim porodicama

Ranije su jezici tai-kadai, hmong-mijen i vijetnamski uvrštavani u ovu grupu. Iako imaju fonoloških i sintaksičkih sličnosti sa sino-tibetskim jezicima, od 1950-ih većina lingvista prve dve grupe posmatra kao posebne porodice, dok vijetnamski smatra jednim od austroazijskih jezika.

Kineska grana jezika se koristi širom Kine i na Tajvanu, tibeto-burmanski jezici se govore u oblasti Himalaja i obližnjim oblastima jugoistočne Azije, pre svega na Tibetu, južnoj Kini, Burmi, Nepalu, Butanu, severnoj Indiji i delovima Pakistana, Bangladeša, Laosa, Vijetnama i Tajlanda.

Najveći jezik iz ove porodice je mandarinski kineski koji govori 875 miliona ljudi. Slede vu kineski (80 miliona), kantonski kineski (70 miliona), min kineski (60 miliona), đin kineski (45 miliona), sjang kineski (36 miliona), hakka kineski (33 miliona) i gan kineski (21 miliona). Najveći tibetsko-burmanski jezici su burmanski (35 miliona kao prvi jezik i 15 miliona drugih govornika), južnokineski jezik ji (4,2 miliona), tibetski (2 miliona kao prvi jezik, sa dijalektima 4,5 miliona), zgav (2 miliona u Burmi) i majtaj (skoro 2 miliiona u severnoj Indiji).

Klasifikacija

  • Sino-tibetski
    • Kineski jezici (8 jezika, 1.220.000.000 govornika)
    • Tibeto-burmanski (330 jezika, 68 miliona govornika)
      • Bodijski jezici sa tibetskim, tamang-gale, šangla, takpa, dimal-toto jezicima
      • Zapadnohimalajski
      • Jezici mahakiranti kiranti, magar-čepang, nevari-tangmi
      • Severnoasamski tani, kova-sulung, mijuiš, idu-digaru
      • Hrusijski jezici
      • Bodo-konjak-jingpo jezici bodo-koh, konjak, jingpo-sak
      • Kuki-čin-naga jezici mizo-kuki-čin, ao, angami-počuri, zeme, tankul, manipuri
      • Đang-gjalrong jezici đang, gjalrong
      • Nungijski jezici
      • Karenijski jezici
      • Lolo-burmanski jezici lolo i burmanski
      • izolovani jezici: pju †, dura †, lepša, mru, naksi, tudžia, baj

Opšte karakteristike

Fonologija

Kineski jezici su jednosložni (skoro sve morfeme se sastoje iz jednog sloga) i tonalni, poput jezika tai-kadai i vijetnamskog. Mnogi tibeto-burmanski jezici imaju reči od više slogova. Tonski akcenat ne postoji u zapadnotibetskim i burmanskim jezicima.

Morfosintaksa

Uobičajen red reči u kineskom jeziku je subjekat-glagol-objekat. Neki tibeto-burmanski jezici takođe praktikuju ovaj red reči, dok većina prati šablon subjekat-objekat-glagol.

Zajedničko za sve sino-tibetske jezike je sistem suglasničkih prefiksa i sufiksa. Oni u svim jezicima imaju sličnu funkciju.

Kineski jezici su analitički jezici i praktično nemaju morfologiju.

Za tibeto-burmanske jezike je karakteristična velika morfološka raznolikost. U velikom broju jezika postoji gramatičko slaganje subjekta i predikata. Kod nekih jezika postoji sistem padeža, tipično nekoliko vrsta ergativa, a negde i sistem nominativ-akuzativ. Zamenice i glagoli mogu da razlikuju jedninu, možinu, dual i kategoriju inkluzivno/ekskluzivno za prvo lice množine. Za ove jezike karakteristična je i aglutinativna struktura koja se tipično ostvaruje sufiksima.

Literatura

Vanjske veze