Staroslavenski_jezik

Za trenutni liturgijski jezik, vidite članak Crkvenoslovenski jezik.
Ne poistovećivati sa Praslovenski jezik.
staroslovenski jezik
ⰔⰎⰑⰂⰡⰐⰠⰔⰍⰟ ⰧⰈⰟⰊⰍⰟ
словѣ́ньскъ ѩꙁꙑ́къ
DržaveSlovenske države i oblasti u srednjem veku
Regijeistočna Evropa
Izumrokoristi se kao liturgijski jezik
Jezična porodicaindoevropski
Pismoglagoljica i ćirilica
Službeni status
SlužbeniPravoslavne i istočne katoličke crkve
Jezični kodovi
ISO 639-1cu
ISO 639-2chu
ISO 639-3chu
Ovaj članak sadrži IPA fonetske simbole. Bez adekvatne softverske podrške, mogli biste vidjeti upitnike, kutijice ili druge simole umjesto Unicode znakova. Za vodič kroz IPA simbole, pogledajte Pomoć:IPA.
Naslovnica Jovanovog evanđelja iz Zografskog kodeksa, 10-11. vek

Staroslavenski jezik (словѣньскъ ѩꙁꙑкъ) prvi je književni slavenski jezik, kodifikovan na osnovi makedonskog govora iz okolice Soluna u 9. stoljeću.[1] Staroslovenska pisma bila su glagoljica i ćirilica.[2] Izvorno pismo sačinjeno za ovaj jezik je glagoljica,[3] koju je sastavio Konstantin Filozof.

Staroslavenski jezik su kodifikovali hrišćanski misionari, braća Kiril i Metodij, radi prevođenja evanđelja s grčkog, opismenjavanje starih Slovena i uvođenje narodnog jezika u crkvu. Staroslovenski je tokom srednjeg veka bio književni jezik većine slovenskih naroda [4] i uticao na formiranje mlađih slovenskih jezika. Staroslavenska književnost uključuje mnoge religijske, pravne, istorijske i druge spise. Na primer, Žitije Konstantina Filozofa iz 9. veka opisuje širenje pismenosti među Slovenima, Beseda na jeres iz 10. veka opisuje pojavu bogumila na Balkanu, Povest vremenih let (11-12. vek) istoriju ruskih zemalja, a Zakonopravilo iz 13. veka je najstariji sačuvani srpski pravni akt.

Geneološki, staroslovenski jezik pripada grupi južnoslovenskih jezika, i ne sme se mešati s praslovenskim jezikom, drevnom maticom iz koje vode poreklo svi slovenski jezici.[2] Naslednik staroslovenskog je konzervativni crkvenoslovenski jezik, u liturgijskoj upotrebi u pravoslavnim i istočnim katoličkim crkvama slovenskih zemalja.[5] Pozajmljenice iz ovog jezika nazivaju se arhaizmi ili crkvenoslavizmi.

Gramatika i rečnik staroslovenskog je temelj mnogih pokušaja stvaranja novog sve-slovenskog književnog jezika, među kojima je međuslovenski jedan od modernijih primera.

Naziv

Balkan u 9. veku. Braća Kiril i Metodij su Solunjani, "a svi Solunjani govore čisto slovenski".[6]

U starim se spisima taj jezik nazivao jednostavno slovenskim - slovĕnьskъ. U 5. glavi Žitja Metodova bizantski car Mihajlo III. govori Ćirilu i Metodu da su oni Solunjani, a da Solunjani vьsi čisto slovĕnьsky besĕdujǫtъ. U 15. glavi piše da je Metod preveo knjige otъ grьčьska języka vъ slovĕnьskъ, a u 17. da Metodovi učenici poslije njegove smrti latinьsky i grьčьsky i slovĕnьsky sъtrĕbišę, a isti naziv koristi i bizantski pisac Jovan Egzarh.

Staroslavenski se razvio na osnovi jednog makedonskog govora, stoga se često nazivao i staromakedonski te starobugarski.

Osim dvaju spomenutih naziva zbog narodne osnove, koristila su se još dva zbog uporabe - starocrkvenoslavenski i crkvenoslavenski. Naime, staroslavenski jezik bio je književni jezik liturgijskih spisa, usko vezan uz sakralnu književnost, nastalu prevođenjem grčkih izvornika (što se očitovalo u brojnim leksičkim, morfološkim i sintaktičkim grecizmima). No, staroslavenski jezik koristio se i za profane svrhe (pravni spisi i književnost općenito).

Neki razlikuju navedena dva termina pa starocrkvenoslavenskim nazivaju prvi zabilježeni period staroslavenskog jezika, doba kanonskih spisa 10. i 11. stoljeća, a crkvenoslavenskim jezik od 12. stoljeća nadalje, kad se počinju javljati prve redakcije.

Najčešći je naziv staroslavenski jezik. On ne ukazuje na narodnu osnovicu ni na uporabu te je neutralan i čest u uporabi. Staroslavenski jezik ne smije se miješati s praslavenskim jezikom, matice iz koje su se razvili svi slavenski jezici. Kronološki se staroslavenski poklapa s posljednjom fazom praslavenskog jezika.

Stvaranje

Glavni članci: Kiril i Metodij i Moravska misija
Braća Ćirilo i Metodije sa učenicima

Još od traktata Crnorisca Hrabra (O pismenima) Slaveni nisu imali pisma te Hrabar govori o tri faze - nepoznavanju pisma, korištenju tuđeg pisma "bez ustrojenja" i korištenje svojeg pisma koje su stvorili Ćiril i Metod:

Prĕžde ubo slovĕne ne imĕhǫ knigъ, nǫ črъtami i rĕzami čьtĕhǫ i gataahǫ, pogani sǫĉe. Krъstivše že sę, rimskami i grъčьskymi pismeny nǫždaahǫ sę (pisati) slovĕnsku rĕčь bez ustroenia. (...) Aĉe li vъprosiši slovĕnskyę bukarę glagolę kto vy pismena stvorilъ estь ili knigy prĕložilъ, to vьsi vĕdętь. I otvĕĉavše rekǫtь. Svętyi kostantinъ filosofъ, naricaemyi kirъlъ. tъ namь pismena stvori i knigy prĕloži. i methodie bratъ ego.

Prije Slaveni ne imađahu knjiga, nego crtama i zarezima crtahu i gatahu bivajući pogani. Pokrstivši se nastojahu grčkim i latinskim pismenima kojekako pisati svoju riječ bez ustroja. (...) A ako zapitaš slavenske književnike govoreći tko vam je slova sastavio ili knjige preveo, to svi znaju i odgovorivši reći će: sveti Konstantin Filozof, zvani Ćiril, taj nam i slova sastavi i knjige prevede, i Metod, brat njegov.

Staroslavenska pisma bila su glagoljica i ćirilica. Prema mišljenju današnjih stručnjaka, glagoljica je starije pismo te ju je stvorio Konstantin Ćiril, a poslije je, prema Georgievu, nastala ćirilica zbog povijesnog procesa u kojem su sudjelovali mnogi, a sve je počelo od nesustavnog bilježenja slavenskih riječi grčkim i latinskim slovima (grčki alfabet i latinica).

Moravski knez Rastislav poslao je poruku caru Mihajlu da mu pošalje ljude koji bi naučavali njegov narod, širili pismo i pokrštavali na njihovu jeziku. Car je Konstantinu i Metodu rekao da su oni Solunjani, a da svi Solunjani dobro govore slavenskim jezikom. Naime, mnogo će im biti lakše naučavati jezikom poznatim narodu. Nakon brojnih prijašnjih misija, Konstantin pristaje, stvara pismo - glagoljicu - jer Slaveni ne imahu pisma i odlazi u Moravsku 863. godine s bratom Metodom.

Ondje ostaju tri godine, a potom odlaze i u Panoniju. Dok su ondje djelovali, preveli su s grčkoga jezika velik broj liturgijskih djela, a za Metoda se kaže da je nakon Konstantinove smrti preveo za osam mjeseci sve biblijske knjige, osim Knjige Makabejaca. Stvorili su također i prvi zakonski kodeks, Zakon sudnyj ljudem te prijevod Nomkanona.

Konstantin se bunio protiv tzv. trojezične hereze, da su jedina tri dostojna jezika za slavljenje liturgije latinski, grčki i hebrejski. U raspravi s akvilejskim svećicima rekao je poznate riječi:

Ne pada li kiša od Boga na sve jednako? Ili, ne sja li Sunce, također, na sve? Ne udišemo li svi isti zrak? A kako se vi ne stidite samo tri jezika priznavati, a hoćete da svi drugi narodi i plemena budu slijepi i gluhi

Vrijednost Ćirila i Metoda bila je neprocjenjiva - Slaveni su dobili tri stvari - pismo, jezik i Riječ (Bibliju).

Teorije o porijeklu

Staroslavenski jezik razvio se na osnovi makedonskog govora u okolici Soluna. No, bila je poznata i takozvana panonska teorija koju su posebno zastupali Franc Miklošič i Jernej Kopitar. Oni su tvrdili da se njemačka, latinska i mađarska obilježja staroslavenskog mogu objasniti samo činjenicom da je osnova staroslavenskome bio panonski govor. Ta je teorija nazvana panonskom. No, susreli su se i s problemima – kako objasniti tipične makedonske odraze št i žd (od praslavenskih *t’ i *d’). To su riješili tako da su pronašli mađarske posuđenice koje sadrže te glasove, a oni su ih mogli dobiti jedino posuđivanjem od panonskih Slavena.

Ali, to je opovrgnuo Vatroslav Jagić objasnivši da su Mađari primili te posuđenice u doba seobe, kad su se Bugari i Makedonci selili prema svojim današnjim domovinama. Tu je makedonsku teoriju učvrstio i njegov učenik Vatroslav Oblak organiziravši dijalektološku ekspediciju u okolici Soluna. 1896. svojim je Makedonskim studijama dokazao povezanost makedonskog govora sa staroslavenskim jezikom. Tako je nastala danas priznata makedonska teorija.

Slovenska azbuka

Glavni članci: Glagoljica i Staroslovenska ćirilica
Konstantin Filozof, poznat pod monaškim imenom Kiril (Ćiril), tvorac slovenske azbuke.
glagoljica ćirilica naziv latinica glagoljski broj [7] ćirilični
broj
Ⰰ A азъ (azъ) a 1 1
Ⰱ Б бѹкꙑ (buky) b 2
Ⰲ В вѣдѣ (vědě) v 3 2
Ⰳ Г глаголи (glagoli) g 4 3
Ⰴ Д добро (dobro) d 5 4
Ⰵ Е, Є єсть (jestъ) e, je 6 5
Ⰶ Ж живѣтє (živěte) ž 7
Ⰷ Ꙃ, Ѕ ѕѣло (dzělo) dz 8 6
Ⰸ Ꙁ, З зємл҄ꙗ (zemlja) z 9 7
Ⰹ, Ⰺ И и/ижє (i/iže) i, j 10 8
Ⰻ І, Ї и/ижє (i/iže) i, j 20 10
Ⰼ Ꙉ дѥрв (đervь) đ, ǵ, ć 30
Ⰽ К како (kako) k 40 20
Ⰾ Л людиѥ (ljudije) l, lj 50 30
Ⰿ М мꙑслитє (myslite) m 60 40
Ⱀ Н нашь (našь) n, nj 70 50
Ⱁ О онъ (onъ) o 80 70
Ⱂ П покои (pokoi) p 90 80
Ⱃ Р рьци (rьci) r, rʲ 100 100
Ⱄ С слово (slovo) s 200 200
Ⱅ Т тврьдо (tvrьdo) t 300 300
Ⱆ Оу, ꙋ оукъ (ukъ) u 400 400
Ⱇ Ф фрьтъ (frьtъ) f 500 500
Ⱈ Х хѣръ (hěr) h 600 600
Ⱉ Ѡ ѡмега (omega) o, /ɔ/ 700 800
Ѿ отъ (otъ) ot 800
Ⱋ Щ ща (šta) št 800
Ⱌ Ц ци (ci) c 900 900
Ⱍ Ч чрьвь (črьvъ) č 1000 90
Ⱎ Ш ша (ša) š
Ⱏ Ъ ѥръ (jerъ) ŭ (poluglas)
ⰟⰊ Ꙑ ѥрꙑ (jery) y
Ⱐ Ь ѥрь (jerь) ĭ (poluglas)
Ⱑ Ѣ ѣть (jatь) ě
Ⱖ (jo) jo
Ⱓ Ю ю (ju) ju
Ꙗ ꙗ (ja) ja
Ѥ ѥ (je) je
Ⱔ Ѧ ѧсъ (ęsъ) ę (nazalno e) 900
Ⱗ Ѩ ѩсъ (jęsъ) ję
Ⱘ Ѫ ѫсъ (ǫsъ) ǫ (nazalno o)
Ⱙ Ѭ ѭсъ (jǫsъ) jǫ
Ѯ ѯи (ksi) ks 60
Ѱ ѱи (psi) ps 700
Ⱚ Ѳ ѳита (thita) th 9
Ⱛ Ѵ ижица (ižica) i, y, v 400

Praslovenski jezik nije imao glas f, a slova fert (Ⱇ) i fita (Ⱚ) korišćena su za prepisivanje reči grčkog porekla, kao i ižica (Ⱛ) za grčko ipsilon.

Rukopisi

Naslovnica Evanđelja po Marku, Zografski kodeks

Tzv. "staroslavenski kanon" čini malen broj sačuvanih rukopisa iz 10. i 11. stoljeća, nastalih nakon smrti Kirila i Metoda. No, postoji obilje dela na staroslovenskom sačuvanih samo u novijim prepisima, koji čuvaju starije osobine jezika od najstarijih sačuvanih rukopisa "kanona".[8]

Dosledno čuvanje i pravilna upotreba nosnih samoglasnika jedna je od karakterističnih crta po kojima se staroslovenski kanonski spomenici lako razlikuju od kasnijih redakcija.[9]

Najstariji rukopisi

Spomenici pisani glagoljicom:

Spomenici pisani ćirilicom:

Spomenici pisani latinicom:

Sačuvani prepisi

Jedan od sačuvanih prepisa Žitija Konstantina Filozofa

Mnogi staroslovenski rukopisi nisu sačuvani u originalu, već u prepisima. Neki od njih su:

Napomena: datum predstavlja nastanak književnog dela, ne starost rukopisa.

Rane redakcije

Redakcija je spontatno i nehotično mijenjanje staroslavenskog jezika, zbog utjecaja piščeva jezika i njegova lokalnog idioma, a recenzija je namjerno mijenjanje zbog jezika nekog kraja te se staroslavenski prilagođava području. Razlika katkad i nije najjasnija, ali općenito govorimo o redakcijama staroslavenskog jezika koje su se razvile na većim područjima.

Moravska redakcija

  1. umjesto staroslavenskih št i žd nalazimo odraze palataliziranog t i d > c i z (pomoštь > pomocъ, viždь > vizь)
  2. odrazi praslavenskih *stj i *skj, za razliku od stsl. št, daju šč
  3. u instrumentalu jednine o-deklinacije, glavne, srednjeg roda umjesto nastavka -omь dolazi -ъmь
  4. genitiv zamjenice azъ (ja) umjesto staroroslavenskog mene nalazimo mne (ispadanjem starog jora od mъne)

Spomenici: Kijevski listići, Praški listići, Reimsko evanđelje.

Preslavska redakcija

Glavni članak: Preslavska književna škola
  1. prednji nazal ę iza č, ž i š te j prelazi u stražnji ǫ, a ǫ iza palataliziranih r, l i n (r', lj, nj) prelazi u ę
  2. ǫ katkad prelazi u ъ, a ĕ katkad u ja

Spomenici: Traktat Crnorisca Hrabra, Trnovsko evanđelje, Bojansko evanđelje, Vračansko evanđelje, Jovanovo evanđelje.

Ohridska redakcija

Glavni članak: Ohridska književna škola
  1. ǫ prelazi u ę iza palataliziranih r, l i n (r', lj, nj) te iza kombinacije usnenog samoglasnika sa suglasnikom l (voljǫ > volję)
  2. jerovi se katkad vokaliziraju, ъ > o, ь > e
  3. ę i ĕ te e i ĕ miješaju se u korištenju
  4. katkad se ę mijenja s e, a ǫ s a, ъ i u
  5. št i žd se čuvaju

Spomenici: Ohridski apostol, Dobromirovo evanđelje, Asemanijevo jevanđelje

Kasnije redakcije

Staroslavenski je odigrao važnu ulogu u povijesti slavenskih jezika, razvijajući se prvo u zasebne redakcije, a potom i zasebne književne jezike.

Ruska redakcija

Glavni članak: Staroruski jezik
Ostromirovo evanđelje
  1. stražnji i prednji nazali - ǫ i ę - mijenjaju se u u i ja
  2. prema staroslavenskim rь, lь, rъ, lъ između suglasnika dolaze ьr, ъr, ьl, ъl
  3. ra- i la- izvedeni od praslavenskog or i ol zamjenjuju se s ro- i lo- (rabota, lokъtь)
  4. staroslavensko žd daje ž, a št daje č (vižь, pečь)
  5. skupine nastale metatezom likvida, ra, la, rĕ, zamjenjuju se skupinama oro, olo, ere (gradъ > gorodъ, zlatъ > zolotъ, umrĕti > umereti)
  6. u genitivu jednine te nominativu i akuzativu množine ja-deklinacije te u akuzativu množine jo-deklinacije ę prelazi u ĕ (zemlĕ)
  7. u dativu i lokativu ličnih zamjenica umjesto e nalazi se ĕ (tebĕ)

Spomenici: Ostromirovo evanđelje, Arhangelsko evanđelje, Čudovski psaltir, Svjatoslavov zbornik.

Hrvatska redakcija

Hvalov zbornik

U nekim hrvatskim katoličkim biskupijama na otocima i na obali razvio se u hrvatsku redakciju koja je korištena u glagoljaškoj liturgiji zapadnog, rimskog obreda, sve do Drugog vatikanskog sabora, a u nekim svojim oblicima i sve do danas. Hrvatski tip staroslavenskog jezika ima sljedeća obilježja:

  1. stražnji i prednji nazali - ǫ i ę - mijenjaju se u u i e (rǫka > ruka, pęt > pet)
  2. jeri y mijenja se u i (byti > biti)
  3. grafem šta - ĉ / mijenja se u ć, šć ili rjeđe u št
  4. odrazi praslavenskih *stj i *skj, za razliku od stsl. št, obično daju šć
  5. zbog depalatalizacije, poluglasi (jor i jer) se vokaliziraju, u jakom položaju daju a (u kajkavskim govorima zatvoreno e), ali se prije toga izjednačuju (to vidimo u primjeru da su i jer (ь) i jor (ъ) dali isti odraz - sъnъ > sanь, san`, dьnь > dan, dan`). Poslije su se jerovi označivali štapićima i apostrofima te postupno nestali.

Neki spomenici staroslavenskoga jezika dokazane hrvatske redakcije: Bašćanska ploča, Grškovićev odlomak apostola, Splitski misal, Divoševo evanđelje, Batalovo evanđelje, Hvalov zbornik, Mletački zbornik.

Srpska redakcija

Glavni članak: Srpskoslovenski jezik
Miroslavljevo evanđelje
  1. stražnji i prednji nazali - ǫ i ę - mijenjaju se u u i e
  2. jeri y daje i
  3. grafem šta - ĉ / mijenja se u ć ili rjeđe u št
  4. različit razvoj poluglasa; jor nestaje, a jer prevladava (ъ > ь)
  5. odrazi praslavenskih *stj i *skj, kao i u stsl. daju št
  6. jǫ daje ju, ali se ę i ję katkad mijenjaju s e
  7. palatalno r i meko s postaju tvrdima

Spomenici: Vukanovo evanđelje, Hilandarska povelja, Karejski tipik, Studenički tipik, Temnićki natpis, Matičin apostol, Miroslavljevo evanđelje.

Napomena: Neki naučnici pominju samo srpsko-hrvatsku redakciju, bez razlikovanja varijeteta unutar nje.[11]

Gramatika

Glavni članak: Staroslovenska gramatika

Staroslovenski je fleksijski jezik s prilično bogatom gramatikom.

Imenice

U staroslovenskom jeziku imenice mogu biti menjane u tri gramatička roda (muški, ženski i srednji), tri broja (jednina, dvojina i množina) i sedam padeža:

Glagoli

U staroslovenskom postoje sledeća vremena[12]:

Brojevi

Glavni članak: Ćirilični brojevi
Д-titlo, označava broj 4

U staroslovenskoj azbuci, nisu postojali posebi znaci za brojeve, već su brojevi obeležavani slovima sa posebnom oznakom (titlom) iznad. Brojevi od 1 do 10 su se obeležavali sledećim ćiriličnim slovima[13]:

  • А = 1 единъ
  • В = 2 два
  • Г = 3 три
  • Д = 4 четыре
  • Є = 5 пѧть
  • Ѕ = 6 шесть
  • З = 7 седьмь
  • И = 8 осмь
  • Ѳ = 9 девѧть
  • Ї = 10 десѧть

Brojevi od 11 do 19 su bili sintagme. Dobijani su dodavanjem željenog broja na broj deset (npr. dva na desente - 12) i označavani su sledećim slovima, sa odgovarajućim titlom iznad:

Brojevi od 1 do 20 pisani starom ćirilicom.
  • АЇ = 11 единонадесѧть(e)
  • ВЇ = 12 дванадесѧть(e)
  • ГЇ = 13 тринадесѧть(e)
  • ДЇ = 14 четыренадесѧть(e)
  • ЄЇ = 15 пѧтьнадесѧть(e)
  • ЅЇ = 16 шестьнадесѧть(e)
  • ЗЇ = 17 седьмьнадесѧть(e)
  • ИЇ = 18 осмьнадесѧть(e)
  • ѲЇ = 19 девѧтьнадесѧть(e)

Od ovih brojeva su redukcijom vokala i vokalizacijom diftonga nastali savremeni srpskohrvatski oblici.

Crkvenoslovenski jezik

Kijevski psaltir iz 1397.
Glavni članak: Crkvenoslovenski jezik

Staroslovenski jezik je kao živi književni jezik vremenom potisnut narodnim slovenskim jezicima, ali je konzerviran kao crkvenoslovenski, liturgijski jezik pravoslavnih i istočno katoličkih crkava slovenskih zemalja. Jezici slovenskih naroda čiji je bogoslužbeni jezik bio latinski razvijali su se uglavnom bez kontakta sa crkvenoslovenskim - taj je kontakt ili bio rano prekinut (kao kod Slovenaca, Čeha i Moravljana, a kod Hrvata nešto kasnije) ili nikada nije ni bio uspostavljen (na primer, kod Poljaka i Lužičkih Srba). Uporedo sa postojanjem crkvenoslovenskog, u kulturi nekih slovenskih naroda stvara se i književnost na osnovi narodnog jezika, što je imalo za posledicu dvojstvo unutar starosrpskog, staroruskog i starobugarskog, sa dosta jasno razgraničenim sferama upotrebe crkvenog i narodnog jezika. U XVI i XVII veku dolazi do istiskivanja crkvenoslovenskog jezika iz mnogih oblasti upotrebe.

Literatura

  • Stjepan Damjanović: Staroslavenski jezik, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 2005.
  • Stjepan Damjanović: Slovo iskona, Matica hrvatska, Zagreb, 2005.
  • Josip Bratulić: Žitja Konstantina Ćirila i Metodija, Kršćanska sadašnjost, 1998.
  • Eduard Hercigonja: Tropismena i trojezična kultura hrvatskoga srednjovjekovlja, Matica hrvatska, Zagreb, 2006.
  • Josip Hamm: Staroslavenska gramatika

Izvori

  1. ↑ (en) Encyclopedia od Indo-European Culture, J.P. Mallory and D.Q. Adams, str. 301.
  2. ↑ 2,0 2,1 Predrag Piper, Uvod u slavistiku I, Pristupljeno 25. 4. 2013.
  3. ↑ (en) Ethnologue (16th), pristupljeno 25. travnja 2017.
  4. ↑ Južnih Slovena od IX do XVIII veka, Istočnih Slovena od X do XVIII veka, moravskih Slovena i Čeha od IX do XI veka
  5. ↑ Slavonic, Old Church: An extinct language of Russia (Europe), Pristupljeno 25. 4. 2013.
  6. ↑ Todd B. Krause and Jonathan Slocum
  7. ↑ Glagolitic alphabet
  8. ↑ On the Historicity of Old Church Slavonic
  9. ↑ Nikolić, Svetozar (1989). Staroslovenski jezik: Pravopis, glasovi, oblici. Beograd. str. 55. 
  10. ↑ Physiologus: Introduction
  11. ↑ Todd B. Krause and Jonathan Slocum
  12. ↑ Gramatika staroslovenskog jezika, Pristupljeno 25. 4. 2013.
  13. ↑ Metodički priručnik za crkvenoslovenski jezik Arhivirano 2008-09-22 na Wayback Machine-u, Pristupljeno 25. 4. 2013.

Vidi još

Vanjske veze

Wikipedia
Wikipedia