The Sound and the Fury

The Sound and the Fury
Prvo izdanje djela
Autor(i)William Faulkner
Naslov prijevodaBuka i bijes
Krik i bijes
Država Sjedinjene Države
Jezikengleski jezik
Žanr(ovi)roman
IzdavačJonathan Cape and Harrison Smith
Datum izdanja7. listopada 1929.
Stranica326

The Sound and the Fury (srpskohrvatski: Buka i bijes) je roman američkog pisca i nobelovca Williama Faulknera premijerno objavljen 7. listopada 1929. godine od strane Capea i Smitha. The Sound and the Fury danas stoji kao jedno od najboljih Faulknerovih djela te jedno od najvažnijih djela moderne književnosti. To je roman koji je po mnogočemu eksperimentalno remek-djelo, a Faulkner u njemu primjenjuje seriju različitih narativnih tehnika i perspektiva, među kojima je najznačajnija primjena tehnike struje svijesti. Zbog toga je ovaj roman često dovođen u kontekst s djelima Jamesa Joycea i Virginije Woolf. No, unatoč svojoj umjetničkoj veličini, The Sound and the Fury nije bio pretjerano uspješan po objavljivanju te je, kao i većina Faulknerovih romana, doživio pohvale publike, ali je bio komercijalni neuspjeh. Komercijalno priznanje roman je stekao tek nekoliko godina kasnije, nakon uspjeha senzacionalističkog romana Sanctuary.

Godine 1998., izdavačka kuća Modern Library stavila je ovaj roman na šesto mjesto svog popisa 100 najboljih romana na engleskom jeziku u XX. vijeku.

Radnja

7. travnja 1928.

Prvi dio romana ispričan je iz perspektive tridesettrogodišnjeg mentalno zaostalog Benjamina Compsona kojeg se obitelj srami zbog njegovog autizma. Odjeljak je sastavljen od njegove struje svijesti koju karakterizira nelinearnost: on ne razlikuje prošlost i sadašnjost te su njegova sjećanja, koja obuhvaćaju razdoblje 1898-1928, isprepletena s događajima iz sadašnjosti. Faulkner je koristio kurzive da bi označio prijelaze iz jednog sloja sjećanja u drugi.

Benjy ima tri strasti: vatru, igralište za golf koje je nekoć pripadalo obitelji Compson i svoju sestru Caddy koja je jedina osoba koja pokazuje brigu za njega. No Caddy je, kako kasnije saznajemo, protjerana iz kuće Compsonovih nakon što se njezin suprug rastavio od nje jer je zatrudnjela s drugim muškarcem.

Radnja prvog dijela zbiva se na Veliku subotu, Benjaminov trideset i treći rođendan. Nalazi se na igralištu za golf zajedno s Lusterom, crnim dječakom koji pazi na nj. Poglavlje je sastavljeno isključivo od njegovih sjećanja. Najstarije sjećanje je iz 1898. godine: kada im je baka umrla, četvero djece Compsonovih prisiljeni su igrati se van tijekom pogreba. Da bi vidjela što se događa unutra Caddy se popela na stablo u dvorištu, a njena braća-Quentin, Jason i Benjy-primijetili su da joj je donje rublje prljavo. Ostala sjećanja u ovom dijelu su Benjaminova promjena imena, kraj afere njegovog ujaka Mauryja s gđom. Patterson, Caddyn gubitak nevinosti, njen brak i razvod, Benjyjeva kastracija te smrt njegova oca Jasona i brata Quentina.

2. lipnja 1910.

Drugi dio prati Quentina, najinteligentnijeg od Compsonovih. On je u potpunosti opsjednut moralnim padom svoje sestre Caddy. Kao i prvi dio, ovaj odjeljak je sastavljen od struje svijesti protagonista. Iako je ovdje prišlost razlučiva od sadašnjosti, struktura je također nelinearna pa se ovo poglavlje drži za najteže u knjizi. Quentin pati od teške depresije i na granici je ludila te je on još nepouzdaniji pripovjedač nego njegov brat Benjy.

Radnja se odvija zadnjeg dana Quentinova života. On je brucoš na Harvardu te vrijeme provodi lutajući ulicama Cambridgea. Razmišlja o nesposobnosti čovjeka da se odupre vremenu i prisjeća se obitelji, naročito oca alkoholičara i sestre Caddy. Ona je napuštena od sviju Compsona jer ju je ostavio muž, shvativši da dijete koje je nosila nije njegovo. Caddy je, naime, zatrudnjela s Daltonom Amesom kojeg Quentin prezire te se neuspješno pokušao obračunati s njim. Opsjednut je idejom južnjačkog viteštva te nevinosti koje njegov otac ne shvaća ozbiljno. Za razliku od njega, Quentin je zgrožen sestrinim promiskuitetom te bi želio preuzeti njene grijehe. Ocu govori da je počinio incest, pokušavajući ju opravdati, no on mu ne vjeruje. Ubija se, nesposoban da se nosi s nemoralom svijeta oko sebe.

6. travnja 1928.

Treći dio ispričan je iz perspektive Jasona, trećeg sina Compsonovih. Ovo poglavlje je ispričano u prvom licu konvencionalnom tehnikom pripovjedanja.

Radnja se odvije na Veliki Petak, dan prije Benjaminova odjeljka. Prikazuje jedan dan u Jasonovu životu te daje sliku svakodnevice obitelji Compson. On uzdržava majku Caroline, brata Benjamina te Caddynu kćer koja se također zove Quentin. Jason je grub, ciničan te povrh svega sebičan i škrt. Novac što ga Caddy šalje kćeri uzima za sebe. Prezire Benjyja i Quentin s kojom se svakodnevno svađa. Za Benjamina se skrbi samo stara sluškinja Dilsey.

8. travnja 1928.

Ovaj dio karakterizira tradicionalni sveznajući pripovjedač u trećem licu. Radnja se odvija na Uskrs. Dilsey odvodi Benjamina u crnačku crkvu. Za to vrijeme Jason otkriva da je Quentin pobjegla s cirkusantom i uzela novac što joj ga je slala majka. Paralelno su prikazane misa te Jasonova neuspješna potjera. Roman završava tako što se Dilsey, Benjy, Luster i Jason kočijom vraćaju kući.

Likovi

Glavni članak: Obitelj Compson
  • Jason Compson III - otac obitelji Compson, po zanimanju odvjetnik; nihilist i alkoholičar, prepun je ciničnih misli i ideja koje opterećuju njegova sina, Quentina; pojavljuje se i kao pripovjedač u dijelovima romana Absalom, Absalom!
  • Caroline Bascomb Compson - Jasonova supruga; neurotična žena koja ne pokazuje nikakve emocije prema vlastitoj djeci, osim prema Jasonu, jer je on preuzeo odlike njezine strane obitelji; u starosti postaje zlostavljačica i hipohondar
  • Quentin Compson III - najstariji sin Compsonovih; strastven i nihilist, počinio je suicid skokom u rijeku zbog štetnog utjecaja očeve nihilističke filozofie i nemogućnosti nošenja sa seksualnim promiskuitetom svoje sestre; također lik u romanu Absalom, Absalom!; most iznad rijeke Charles danas ima ploču koja komemorira život i smrt Quentina Compsona
  • Candace "Caddy" Compson - jedina kći Jasona Compsona i Jasonova mlađa sestra; snažne volje, ali izrazito brižna, ona se jedina brine o mentalno zaostalom Benjyju i jedina je Quentinova prijateljica; prema Faulkneru, Caddy je stvarni junak ovoga romana, iako nijedan dio nije prepričan iz njezine perspektive, već je njezin lik oblikovan kroz emocije koje prema njoj pokazuju njezina braća
  • Jason Compson IV - treći Jasonov sin; ogorčeni rasist koji ima probleme zbog dugova i seksualne isfrustriranosti; radi u trgovoni farmerskom opremom koju vodi čovjek po imenu Earl, a 1912. godine postaje glava obitelji; godinama je vršio malverzacije s novcem Miss Quentin
  • Benjamin (nadimka Benjy, rođen Maury) Compson - četvrti Jasonov sin; mentalno zaostao, Benjy je konsantan izvor tuge i sramote za obitelj, pogotovo za majku, koja je zahtijevala promjenu imena; Caddy je jedina koja pokazuje pravu ljubav prema njemu, dok Luster pokazuje određene emocije, ali više iz obveze, nego iz stvarnih motiva; Benjy ima gotovo animalno "šesto čulo" vezano uz ljude, ilustrativan primjer čega je njegovo saznanje da je Caddy izgubila nevinost isključivo temeljem mirisa; model za Benjyja mogla bi biti ilustracija "The Kingdom of God" koju je Faulkner objavio 1925. u časopisu Times Picayune
  • Dilsey Gibson - sluškinja obitelji Compson; crkinja koja je matrijarhalna figura svoje obitelji koja broji tri sina — Versha, Fronyja i T.P.-ja — te unuka Lustera (Fronyjeva sina); ona promatra destrukciju obitelji Compson
  • Miss Quentin Compson - Caddyjina kći koja dolazi živjeti s obitelji nakon Caddyjaina razvoda od Herberta; o njoj brine Jason IV; izrazito je divlja i promiskuitetna, a na kraju bježi od kuće; često se naziva Quentin II ili Miss Quentin kako bi se razlikovala od ujaka po kojemu je dobila ime

Stil i struktura

Roman je podijeljen u četiri djela, svaki od kojih je prezentiran iz perspektive drugog lika. Događaji koji se prezentiraju su različiti, a nerijetko se pojavljuju i zajednički događaji koji su prezentirani iz različitih prespektiva. Na taj se način postiže naglašavanje različitih aspekata istog događaja. Rascjepkanost i nelinearnost naracije čini izradu cjelovitog sinopsisa izrazito kompleksnom, pogotovo jer su pripovjedači svaki na svoj način subjektivni i nepouzdani. Također, Faulkner u samom tekstu koristi italik kako bi označio značajne trenutke povratka u prošlost. No, te oznake znaju biti zbunjujuće jer kršenje vremenskog kontinuiteta nije uvijek označeno italikom niti italik uvijek stoji za cjelokupnog trajanja tih digresija. Zbog toga te promjene u kontinuitetu mogu biti zbunjujuće i zahtijevaju pažljivo čitanje.

Faulkner također koristi narativne tehnike kako bi ilustrirao svoje likove. Tako je Benjyjev dio prezentiran mahom kroz tehniku struje svijesti, a njegova naracija sukladna je njegovoj ograničenoj, gotovo animalnoj percepciji stvarnosti. Quentinov dio je gotovo u cijelosti prezentiran kroz kaotičan tok svijestu, čitateljima izrazito kompleksan za čitanje, a posljedica je Quentinove opterećene psihe i kaotična uma. Faulkner u ovom dijelo masovno uništava sintaksu i kompoziciju djela. Jasonov dio odražava njegovu vlastitu isfrustriranost, dok je posljednji dio, prezentiran kroz lik Dilsey, najjednostavniji za čitanje jer je prezentiran kroz linearnu naraciju i sveznajućeg pripovjedača.

Naslov

Naslov djela preuzet je iz jednog dijela Macbethovog solilokvija iz petog prizova V. čina istoimene tragedije, a glasi (u originalu i prijevodu Josipa Torbarine):

Tomorrow and tomorrow and tomorrow,
Creeps in this petty pace from day to day
To the last syllable of recorded time,
And all our yesterdays have lighted fools
The way to dusty death. Out, out, brief candle!
Life's but a walking shadow, a poor player
That struts and frets his hour upon the stage
And then is heard no more: it is a tale
Told by an idiot, full of sound and fury,
Signifying nothing.

I kasnije je mogla umrijeti.
Bilo bi dosta vremena za takvu riječ —
I sutra; sutra i sutra, iz dana u dan
Polako puzi kraju ovaj sitni hod
Do sloga posljednjeg u knjizi vremena;
I svako "juče" ludama posvijetlilo
Je put u prašnu smrt. Utrni, kratka svijećo!
Život je samo sjen što luta, bijedni glumac
Što se na pozornici razmeće, prodrhti
Svoj sat, i ne čuje se više; on je bajka
koju idiot priča, puna buke i bijesa,
A ne znači ništa.

Naslov je u konačnici izrazito simboličan i vrlo se lijepo poklapa s radnjom romana. Naime, život je, prema solilokviju, tek priča "koju idiot priča", a sam roman otvara upravo Benjy, koji je mentalno zaostao. Isto tako, pitanje idiota može se odnositi i na Quentina i na Jasona, obojica koji imaju određene mentalne probleme, a koji "pričaju priču". Uz to, roman govori o, a u tom je segmentu Faulkner često uspoređivan s Krležom i njegovom sagom o propasti Glembajevih, propasti tradicionalne južnjačke obiteljI, odnosno priča je "put u prašnu smrt". Ipak, posljednja je replika možda i najznačajnija; naime, Faulkner je u svom govoru prilikom primanja Nobelove nagrade za književnost rekao kako pisci moraju pisati iz srca, odnosno prenositi "univerzalne istine", a da sve ostalo nema umjetničkog smisla, odnosno da, kao i priča koju priča jedan idiot, "ne znači ništa".

Vanjske poveznice