Maksimilijan II, sveti rimski car

Maksimilijan II. (Beč, 31.7. 1527. - Regensburg, 12.10. 1576.), je bio car Svetog Rimskog Carstva, ugarsko-hrvatski i češki kralj (1564.-1576.) kao i izabrani kralj Poljsko-Litvanske unije između 12.12.1575. i 15.12.1575.

Maksimilijan je došao na vlast poslije smrti oca Ferdinanda I. u doba vjerskih sukoba između katolika i protestanata i najveće turske opasnosti za Hrvatsku i Ugarsku. Iako je naginjao protestantizmu ostao je iz političkih razloga vjeran katolicizmu. Smatrao je da vladar treba biti iznad svih konfesija. Stoga je nastojao da se katolici i protestanti sporazume, ali bez uspjeha, tako da mu nije preostalo ništa drugo nego da tolerancijom ublažava i smiruje njihove razlike i sukobe. 1571. priznao je protestantskom plemstvu u Austriji pravo na slobodu vjeroispovijesti, no ne i gradovima, gdje se na taj način protureformacija koju je bio započeo njegov otac mogla učvrstiti.

1564. provalio je iz Erdelja u habsburški dio Ugarske Ivan Sigismund sin Ivana Zapolje, ali se zbog poplava morao povući. Nastavio je rat protiv bečkog dvora sve do svoje smrti 1570. kada je potpisao kapitulaciju i priznao Maksimilijanu titulu hrvatsko-ugarskog kralja. Nakon Maksimilijanove pobede duhovno slomljeni Ivan Sigismund je gotovo odmah umro u 30 godini života. Nakon njegove smrti za erdeljskoga vojvodu izabran je Stjepan Bathory koji 15.12.1575. izmanipulirao poljske plemiće da bude izabran u drugom glasovanju za kralja Poljsko-Litvanske unije nakon što su Litvanci napustili zasjedanje nakon što je bio izglasan Maksimilijan za kralja 12.12.1575.. Taj događaj je naravno doveo do pojačanih vojnih aktivnosti između Maksimilijana i svog politički spretnog neprijatelja koji se okrenuo za pomoć Turcima. Maksimilijanova smrt 1576. godine će samo značiti da će njegov nasljednik nasljediti ovaj rat.

U vrijeme Maksimilijanove vladavine dogodila su se dva značajna događaja hrvatske ranonovovjekovne povijesti; junačka obrana Sigeta Nikole Šubića Zrinskog 1566. i seljačka buna u sjeverozapadnoj Hrvatskoj pod vodstvom Matije Gubeca 1572.-1573., koja je okrutno ugušena.

Maksimilijan je umro 1576. godine. Naslijedio ga je sin Rudolf. Na samrti su ga obitelj i papinski legat nagovarali da primi sakramente tj. da se ispovijedi i pričesti. Ali Maksimilijan bi ih odbijao riječima "Moj je propovijednik u nebu", iako se izjasnio da vjeruje u nauk Katoličke Crkve.

Maksimilijan je bio razborit i bistar čovjek i obrazovaniji od svoga oca. No ipak nije bio podoban za vladara u ono burno vrijeme. On nije mogao nikada jasno i odlučno odrediti ciljeve koje bi slijedio niti odabrati sredstva da ih ostvari. Neprestano se kolebao pa ga je stoga malo tko volio. U Njemačkoj ga nisu voljeli ni katolici i protestanti; u Ugarskoj su gotovo zazirali od njega. Hrvatsko bi Kraljevstvo za njegova vladanja gotovo posve osvojili Turci. Maksimilijan je naime vodio posve defenzivnu i mlaku politiku prema Turcima. Tako 1566. nije na sve njegove molbe htio Nikoli Šubiću Zrinjskom poslati nikakvu pomoć u Sigetu.

Maksimilijan se 1548. vjenčao s Marijom od Španjolske, kćerkom Karla V. i imao s njom sedmero djece:

• Ana (1549.-1580.) - supruga španjolskog kralja Filipa II.
• Rudolf II. (1552. - 1612.)
• Ernest (1553.-1595.)
• Elizabeta (1554.-1592.) - supruga francuskog kralja Karla IX.
• Matija (1557.-1619.)
• Maksimilijan (1558.-1618.)
• Albert (1559.-1621.)

Maksimilijan II., car Svetog Rimskog Carstva na Wikimedijinoj ostavi

• Rudolf Horvat o Maksimilijanu II^{[mrtav link]}