Porfirije (filozof)

Porfirije
Antička filozofija
Rođenjeoko 233.
Smrt309.

Porfirije Tirski (grč. Πορφύριος; oko 233-309) je bio feničanski[1] novoplatonski filozof pozne antike i Plotinov učenik. Poznat je po svojim radovima iz logike (»Porfirijevo stablo«) i kao jedan od najbitnijih ranih kritičara hrišćanstva.

Život

Porfirije rođen je oko 233. godine u gradu Tiru (današnji Liban). Njegovo je pravo ime Malchus (nešto kao Kraljević, Kralj).

U mladosti je upoznao istočne religije (Kaldeje, Perzije, Indije, Egipta), i možda je još u Feniciji (ili Palestini) napisao svoje djelo »Filozofija iz proroštava« koje polazi od teurgičkih praktika, mantike i astrologije. Kad mu je bilo oko 20—25 godina, došao je na studije u Atenu, gdje je poseban utjecaj na nj izvršio Longin, čovjek velike erudicije (»živa biblioteka«), koji ga je naučio kritičkom proučavanju spisa, i koji mu je grecizirao ime u »Porphyrios«, jer je purpur »kraljevska« boja.[2]

Tu je vjerojatno napisao »Slike bogova«, spis u kojem opravdava štovanje kipova, jer su to samo simboli. U Ateni je napisao više spisa, kao npr. »Homerska pitanja«. Izučavao je filozofiju u Atini, a bio je dobro upoznat i sa hrišćanstvom.[3] Moguće da je hrišćanstvo proučavao u Cezareji, gradu nedaleko njegovog rodnog Tira, gde je Origen vodio školu nakon izgnanstva iz Aleksandrije.

263. godine, otprilike u 30. godini života, u Rim i priključio se Plotinovoj filozofskoj školi. Bio je očaran Plotinom, a i Plotin je njega cijenio, posebno zbog sposobnosti u analizi tekstova, pa mu je povjerio izdavanje svojih tekstova. Poslije šest godina rimskog boravka dospio je u tešku živčanu krizu, pa je na savjet Plotinov otišao na Siciliju da se odmori.[2]

268. godine je otišao na Siciliju, gde se brzo oporavio, i dao se na pisanje. U to je vrijeme napisao »Uvod u Aristotelove Kategorije« (Isagoge), koji je kasnije odigrao golemu ulogu u srednjem vijeku. Na Siciliji je napisao i druge komentare na Aristotela, jednu povijest od pada Troje do Klaudija II, i druge spise. Za sicilskog boravka napisao je i spis Protiv kršćana.

Kad je saznao za smrt učitelja Plotina, vratio se u Rim da stane na čelo filozofske škole. Pod stare se dane oženio udovicom jednog prijatelja, pa kad su mu to spočitavali, napisao je kao obranu spis Ad Marcellam, u kojemu navodi uzvišene i čovjekoljubive razloge za taj korak, jer se radilo o ženi bolesnoj, siromašnoj i opterećenoj djecom. Zbirku Plotinovih radova, koju je naslovio Eneade, sistematizovao je i uredio potkraj života, 301. godine, pridodavši kao uvod Plotinovu biografiju. Umro je u Rimu u dobi od 70 godina.[2]

Dela

Pisao je o temama iz različitih područja filozofije, religije i nauke, međutim samo je mali deo njegovog opusa očuvan.

  • Isagoge, komentar Aristotelovih Kategorija. Ovo delo je imalo znatnog uticaja na srednjovekovnu skolastiku.
  • O prozodiji, delo vezano za muziku
  • O harmoniji, delo o muzici i astronomiji
  • Uvod u Ptolomejevu astronomiju, delo o astrologiji i astronomiji.
  • Protiv hrišćana, upereno protiv njegovih savremenika, "neznalica i prevaranata"
  • Polazne tačke prema području uma
  • Plotinova i Pitagorina biografija

Učenje

Porfirije se uglavnom smatra važnim nastavljačem Plotinovog učenja i zastupnikom helenističkog neoplatonizma, pre negoli originalnim misliocem.

Za razliku od Plotina, koji je odbacivao staru grčku religiju, jednako kao i hrišćanstvo, Porfirije je nastojao održati paganski pogled na čovekovu ulogu u kosmosu. Ovo je Porfiriju dalo osnova za veru u astrologiju, doktrinu po kojoj zvezde i planete utiču na čoveka i njegov život. Znanje o delovanju nebeskih tela na čoveka stoga je nužno za sticanje viših razina vrline. Porfirije je verovao kako duša prima određene moći od svake planete, što joj omogućuju znanje kako o nebeskim, tako i o zemaljskim stvarima.

Kritika hrišćanstva

Porfirijevo delo protiv kršćana (Kata Christianon, 15 knjiga) predstavlja jednu od najsolidnijih antičkih kritika hrišćanstva, za koju je Harnack napisao da je to »oporuka helenizma u odnosu na kršćanstvo« i da »Porfirije još danas nije pobijen«.[4] Porfirije svoj napad na kršćanstvo nadovezuje na Celza, ali se čini preko Origenova spisa Contra Celsum, budući da su neke misli izazvane Origenovim odgovorom Celzu. Na Celza se nadovezuje odmah od početka svojega spisa Protiv kršćana, kada pita:

u koji rod (genos) zapravo treba ubrojiti kršćane, kad oni sasvim raskidaju s tradicijom; nije ih moguće smjestiti ni u neku barbarsku ni u grčku tradiciju; oni su od Židova otpali, dapače su se naprosto okrenuli od predaje, od mjesta koje im je povijest dodijelila.[2]

Kršćani se hvastanjem o vlastitoj novosti, ne slijedeći ni ideje Grka ni običaje barbara, pokazuju kao ateisti koji napuštaju tradicionalne bogove pomoću kojih se drži svaki grad i svaki narod; oni se bore protiv samoga Boga, jer ne priznaju ni hramove ni obrede koji se poštuju po svem svijetu, koje su priznali kraljevi, zakonodavci, filozofi. Da imaju pravi pojam o božanskoj »monarhiji«, oni bi shvatili da je Bogu čast da ima pod sobom mnoštvo drugih bogova preko kojih upravlja svijetom. Uostalom, kršćani i sami vjeruju u posredna bića koja zovu anđelima, samo tvrdoglavo odbijaju da im dadu ime bog, kao da je Bog ljubomoran na svoje ime. I čemu napadati hramove i kipove, kad su to samo simboli, a kršćani se i sami sakupljaju na molitvu u prostranim prostorijama, dok bi se s Bogom mogli susresti posvuda.[2]

Porfirije se od Celza razlikuje preciznijim raspravljanjem o pojedinim mjestima Svetih knjiga. On takođre ne napada Krista onakvom oštrinom, i ne govori o njemu s onolikim prezirom, kao što je to činio Celzo. Izgleda da je Porfirije Isusa smatrao za mudraca, čija je duša bila sjedinjena s nousom, ali ipak nije bio Bog, kao što su kršćani verovali.[2] Porfirije se žestoko obara na apostole, na Petra, a posebno na Pavla, jer su pripisali Isusu stvari koje nije radio. Porfirije piše da je Petar bio kukavica, podlac, licemjer, impulzivni kavgadžija, te sumnja da bi ga Isus učinio prvakom apostola.

Jer kako čovjek ne bi zadrhtao pri pomisli da onakav čovjek prima ključeve nebeske i vlast da veže i razrešuje, čovjek koji je tako bio zapleten u svoje vlastite mane![5]

Pavao je stalno nedosljedan, ali je to proračunata lukavština, svjesna dvoličnost, jer se želi svima dodvoriti:

Pavao želi biti svima sve, Židov sa Židovima, Grk s Grcima, barbarin s barbarima, a sve je to laskanje požudama ljudi u želji za taštom slavom i za dobrim parama.[6]

Evanđelisti su bili "sophistai panourgoi kai deinoi", koji su napisali izmišljene laži i pripisali Isusu stvari koje on nije nikad načinio. Porfirije posebno kritikuje hrišćanske pisce zbog nepouzdanosti:

Evanđelisti su bili pisci romana - a ne posmatrači ili svedoci Isusovog života. Svaki od njih četvorice protivreči ostalima u svojoj priči o njegovoj patnji i raspeću.[7]

Kao filozof, Porfirije se posebno obara na pojam utjelovljenja, na učenje o kraju ovoga svijeta i na uskrsnuće tijela. Kako bi se Bog, kao čisto duhovno biće, mogao spustiti u ljudsko tijelo i tako se na neki način uprljati? Kako bi Netrpljivi mogao podnijeti trpljenje? A i kakvu bi korist mogla ljudskom rodu donijeti inkarnacija i smrt na križu? (Harnack, n. 84). Kad bi Isus zaista bio Bog i htio da ljudi u nj povjeruju, čemu bi mu služilo opskurno rođenje?

Ako je Isus doista uskrsnuo, zar se nije trebao ukazati velikom sve ćeniku i Pilatu i Herodu, umjesto priprostim ženama i nekolicini malih ljudi bez ugleda?[8] Zar ne bi bilo logično da siđe s neba na čudesan način, pred sakupljenim mnoštvom Židova i Helena?[9]

I kakvo uskrsnuće tijela? Uzmimo, da se čovjek kod brodoloma utopi i pojedu ga morske ribe, ribe pojedu ribari, ribari poginu, njihova tjelesa pojedu psi, pse opet Iješinari: gdje će Bog pronaći i sabrati onog brodolomnika?[10]

Porfirijevo se protivljenje uskrsnuću tijela osnivalo na filozofskom stavu neoplatonizma. Tijelo je u biti nešto loše, jer je materijalno. Duša je u njemu sputana, i sav je etički napor u tome da se duša oslobodi. Neshvatljivo je da se kao vrijednost predstavlja povratak duše u tijelo.

Porfirije je ipak bio dosta pod utjecajem kršćanskog moralnog ideala, i to je raslo pod kraj njegova života, tako da je Harnack izrekao misao da bi »njegovo pismo supruzi Marceli gotovo moglo biti napisano od jednog kršćanina«.[11]

Porfirijev spis nije sačuvan jer su kršćanski carevi, Konstantin I najprije, a zatim Teodozije II i Valentijan III, naredili da se svi primjerci spale. Protiv Porfirija su pisali kršćanski pisci Metodije Olimpski (jednu knjigu), Euzebije Cezarejski (25 knjiga), Apolinar iz Laodiceje (30 knjiga) i eunomijevac Filostorgije, crkveni povjesničar iz V stoljeća; ali su i sva ta djela izgubljena. Tako o Porfirijevu djelu znamo samo preko fragmenata nekih pisaca, posebno kod Makarija Magnesa (oko 410.).

Harnack je sabrao i izdao (1916. i 1921) oko stotinu fragmenata, od kojih neki donose Porfirijev tekst, a neki indirektna svjedočanstva koja prenose bit njegove misli.

Izvori

  1. ↑ George Sarton (1936). "The Unity and Diversity of the Mediterranean World", Osiris 2, p. 406-463 [430].
  2. ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Tomislav J. Šagi-Bunić - Povijest kršćanske literature (svezak I) (scribd)
  3. ↑ Sokrat Sholastik navodi kako je Porfirije ranije bio hrišćanin.
  4. ↑ Adolf Harnack, Die Mission und Ausbreitung des Christentums, str. 356 i 353
  5. ↑ Harnack, n. 26
  6. ↑ Harnack, n. 27; 29
  7. ↑ Porfirije, Protiv hrišćana, 2,13-15
  8. ↑ Harnack, n. 64
  9. ↑ Harnack, br. 65
  10. ↑ Harnack, n. 94
  11. ↑ A. Harnack, Die Mission und Ausbreitung, str. 355

Vanjske veze