Vede

Serija članaka na temu:
Hinduistički spisi
aum symbol
Veda
Rgveda · Yajurveda
Samaveda · Atharvaveda
Vedske podjele
Samhita · Brahmana
Aranyaka  · Upanishad
Vedanga
Shiksha · Chandas
Vyakarana · Nirukta
Jyotisha · Kalpa
Itihasa
Mahabharata · Ramayana
Ostali spisi
Smriti · Purana
Bhagavad Gita · Sutra
Pancharatra · Tantra
Ramacharitamane · Stotra
Hanuman Chalisa
Ova kutijica: pogledaj • razgovor • uredi

Vede (sanskrit: वेद [véda] – "znanje") je naziv za opsežni korpus tekstova koji su nastali u drevnoj Indiji. Smatraju se najranijim oblikom književnosti na sanskritu[1] i najstarijim svetim spisima hinduizma.[2]

Prema hinduističkoj tradiciji, Vede su apauruṣeya "skladbe neljudskog porijekla"[3], te se smatra da su neposredno obznanjene, i zato se nazivaju śruti ("ono što se čulo").[4][5] Ove tekstove primili su ili "videli" drevni mudraci i potom ih preneli ljudima. Bramani su čuvali ove tekstove – to i danas rade – kao usmenu tradiciju recitovanja, koja je prenošena s jedne na drugu generaciju. Vedske mantre se recitiraju u hinduističkim molitvama, vjerskim obredima i sličnim prigodama. Ovi tekstovi su izuzetno važni za indijski identitet i presudno su uticali na različite indijske škole, obezbeđujući snažan osećaj kontinuiteta sa prošlošću.[6]

Filozofije i sekte koje su se razvile na indijskom podkontinetu su zauzele različita stajališta o Vedama. Škole indijske filozofije koje citiraju Vede kao vjerski autoritet se klasificiraju kao "ortodoksne" (āstika). Dvije druge indijske filozofije, budizam i džainizam, ne prihvaćaju autorutet Veda te su evoluirale u posebne religije. U indijskoj filozofiji te se grupe nazivaju "heterodoksnima" ili "ne-vedskim" (nāstika) školama.[7]

Četiri Vede

Kanonska podjela Veda se odnosi na četiri grupe (turīya) viz.,[8]

  1. Rigveda (RV)
  2. Yajurveda (YV, s posebnom podjelom na TS vs. VS)
  3. Samaveda (SV)
  4. Atharvaveda (AV)

Od ove četiri, prve tri pripadaju prvotnoj trojnoj podjeli, poznatoj kao trayī, "trojka" Vidyā, odnosno, "trojna sveta nauka" recitiranja himni (RV), prinošenja žrtava (YV) i pjevanja (SV).[9][10] Takvo trojstvo je uvedeno u Brahmanama (ShB, ABr i ostalima), ali Rigveda je jedino originalno djelo od tri, a sve druge od nje uglavnom posuđuju.

Tako postoje tri oblika mantri, 1. Ric, koje predstavljaju pohvalu u stihovima, i namijenjene su glasnom recitiranju; 2. Yajus, koje su u prozi, i namijenjene su tihom recitiranju prilikom žrtvovanja; 3. Sāman, koje su u prozi, te su namijenjene pjevanju na Soma ceremonijama. Yajurveda i Samaveda nisu toliko nezavisne zbirke molitvi i himni koliko posebne knjige molitvi i himni, odnosno priručnici za svećenike Adhvaryu i Udgatr.

Atharvaveda je konačno dodana kao četvrta Veda. Njen status vjerojatno nije bio potpuno prihvaćena sve do Manusmrtija, koji često govori o tri Vede, nazivajući ih trayam-brahma-sanātanam, "trojnom svetom Vedom". Atharvaveda je kao i Rigveda zbirka originalnih himni pomiješanih s pjevanjem, posuđujući malo od Riga i nemajući mnogo veze sa žrtvovanjima, ali za koju se pretpostavlja da samim recitiranjem može proizvesti dug život, izliječiti bolesti ili proizvesti propast neprijatelja.

Svaka od četiri Vede se sastoji od mantri ili Samhite u stihovima te proznog dijela zvanog Brahmana, koji daje detaljne upute o ceremenojima na kojima se mantre koriste i objašnjenje legendi vezanih uz mantre. Oba dijela se zovu shruti, jer se za njih čulo, a nije ih izmislio ili napisao čovjek. Svaka od četiri Vede je izgleda prošla kroz različite Shakhe ili škole, stvorivši tako različite recenzije teksta. Svaka ima indeks ili Anukramani, a glavno djelo te vrste je opći Indkes ili Sarvānukramaṇī.

Rig-Veda

Glavni članak: Rigveda

Rig-Veda Samhita je najstariji kompletni indijski tekst.[11] Predstavlja zbirku 1.028 Vedic Sanskrit himni na vedskom sanskrtu s ukupno 10.600 stihova organiziranih u 10 knjiga (sanskrit: mandale).[12] Himne su posvećene rigvedskim božanstva.[13]

Knjige su sastavili mudraci i pjesnici i različitih svećeničkih grupa u periodu od preko 500 godina, koje Avari smješta od 1400. pne. do 900. pne., ako ne i ranije [14] Prwema Maxu Mülleru, temeljeno na unutarnjim dokazima (filološkim i lingvističkim), Rigveda je sastavljena otprilike u periodu 1700–1100. pne. (rani Vedski period) u Punjabu (oblast Sapta Sindhu) Indijski podkontinent.[15] Michael Witzel vjeruje da je Rig Veda sastavljena manje više u periodu 1450-1350. pne..[16]

Postoje snažne lingvističke sličnosti između Rigvede i ranih iranskih Avesta, što proistječe iz proto-indo-iranskih vremena, često povezanih s kulturom Andronovo; najstarije dvokolice vučene konjima su pronađene na nalazištima Andronovo u kulturnoj oblasti Sintašta-Petrovka blizu Uralskog gorja te datiraju cca. 2000. pne.[17]

The Yajur-Veda

Glavni članak: Yajurveda

Yajur-Veda ("Veda žrtvenih formula") sastoji se od arhaičke proze te također od stihova posuđenih od Rig-Vede. Svrha joj je bila praktična, te je svaka mantra morala pratiti pokret prilikom žrtvovanja, ali je, za razliku od Sama-Vede, bila sastavljena kako bi se primijenila za sve žrtvene obrede, ne samo za prinošenja Some. Postoje dvije korekture ove Vede poznate kao "Crna" i "Bijela" Yajur-Veda. Porijeklo i značenje ovih oznaka nije najjasnije. Bijela Yajur-Veda se sastoji samo od stihova i izreka nužnih za žrtvovanja, dok objašnjenja postoje u zasebnom korpusu Brahmana. Bitno se razlikuje od Crne Yajurvede, koja sadrži ta objašnjenja, često odmah iza stihova. Očuvale su se četiri opsežne korekture Crne Yajurvede, sve s istim arnažmanom, ali u ostalim aspektima različite, najvidljivije o različitim raspravama i ritualima, ali i u pitanjima fonologije i naglaska.

The Sama-Veda

Glavni članak: Samaveda

Sama-Veda (sanskrit: sāmaveda) je "Veda pjevanja" ili "Znanje m,elodije". Naziv ove Vede je od sanskrtske riječi sāman što znači himna u stihovima ili pjesma pohvale.[18] Sastoji se od 1549 kitice, od kojih su skoro sve (osim 78) preuzete od Rig-Vede.[19] Neki od stihova Rig-Vede se ponavljaju više nego jednom. Zajedno s ponavljanjima ima više od 1875 stihova pobrojanih u kokreturi Sama-Vede koju je izdao Griffith.[20] Danas postoje dvije veće korektur, Kauthuma/Ranayaniya i Jaiminiya.

Njena svrha je liturgička i praktička, da služi kao knjiga pjesama za svećenike "pjevače" koji su uzeli učešća u liturgiji. Svećenik koji pjeva himne Sama-Vede za vrijeme rituala se zove udgātṛ, što je riječ koja dolazi iz sanskrtskog korijena ud-gai ("pjevati").[21] U drugim jezicima je slična riječ "kantor". Stilovi pjevanja su važni za liturgijsku upotrebu stihova. Himne su se trebale pjevati po točno određenim melodijama; odatle je nastalo i ime zbirke.

Atharva-Veda

Glavni članak: Atharvaveda

Artharva-Veda je "Znanje [atharvans] (i Angirasa)". The Artharva-Veda ili Atharvangirasa je tekst 'koji pripada pjesnicima Atharvanima i Angirasama'. Apte definira atharvana kao svećenika koji je obožavao vatru i Somu.[22] Etimologija Atharvana je nejasna, ali prema Mayrhoferu je vezana uz avestičkog athravana (āθrauuan); on odbija vezu s.[23] Atharvan je bio drevni izraz za izvjesnog Rishija još u Rigvedi.

Atharva-Veda Saṃhitā inma 760 himni, a jedna estina je zajednička s Rig-Vedom.[24] Većina teksta se rimuje, ali neki su u prozi.[24]

Sastavljena je oko 900. pne., iako dio materijala potječe iz vremena Rig Vede,[25] a neki dijelovi Atharva-Vede su čak i stariji od Rig-Vede.[24]

Atharvana-Veda je očuvana u dvije korekture, Paippalāda i Śaunaka.[24] Prema Apteu imala je devet škola (shakha).[22] Verzija Paippalada je duža nego Saunaka.

Za razliku od tri prethodne Vede, Atharvana-Veda ima manje veze sa žrtvovanjima.[26][27] Prvi dio se sastoji uglavnom od čarolija i pjesama, koje trebaju štiti od demona i nesreće, čarolija za liječenje bolesti i za dug život.[24][28]

Drugi dio teksta sadrži spekulativne i filozofne himne. R. C. Zaehner navodi:

"Posljednja od četiri Vede, the Atharva-Veda, se, kao što smo vidjeli, uglavnom sastoji od magijskih tekstova i čarolija, ali tu i tamo pronalizmo kozmološke himne koje prethode Upanišadam -- himne Skambhi, 'Temelju', koji je viđen kao prvo načelo materijalnog i efikasnog korištenja univerzuma, ili Prāni, 'Dašku Života', Vācu, 'Riječi', itd..[29]

U trećem odjeljku Atharvaveda sadrži Mantre koje se koriste u ritualima braka i smrti, kao i za kraljevanje, ženeske suparnice i Vratyu (u Brahmana stilu proze).

Gavin Flood navodi relativno kasno prihvaćanje Atharva-Vede:

"Ispočetka su bila samo tri svećenika povezana s prve tri Saṃhitās, jer je Brahman nadglednik rituala koji se ne pojavljuju u Ṛg Veda te se pojavljuje kasnije, što pokazuje da je prihvaćanje Atharva Vede, koje ese razlikuje od drugih Saṃhitās i povezano s donjim društvenim slojevima, bilo istog prestiža kao i drugi tekstovi."[30]

Veze

Fusnote

  1. ↑ see e.g. MacDonell 2004: str. 29-39; Sanskrit literature (2003) in Philip's Encyclopedia. Accesed 2007-08-09
  2. ↑ see e.g. Radhakrishnan & Moore 1957: str. 3; Witzel, Michael, "Vedas and Upaniṣads", in: Flood 2003: str. 68
  3. ↑ Apte, pp. 109f. navodi "ne od ljudskog, nego od božanskog porijekla"
  4. ↑ Apte 1965: str. 887
  5. ↑ Muller 1891: str. 17-18
  6. ↑ Kembridžova ilustrovana istorija religije (str. 34-35), Stylos, Novi Sad, 2006.
  7. ↑ Flood 1996: str. 82
  8. ↑ Radhakrishnan & Moore 1957: str. 3; Witzel, Michael, "Vedas and Upaniṣads", in: Flood 2003: str. 68
  9. ↑ MacDonell 2004: str. 29-39
  10. ↑ Witzel, M., "The Development of the Vedic Canon and its Schools : The Social and Political Milieu" in Witzel 1997: str. 257-348
  11. ↑ Za Rig Vedu kao "najstariji značajni kompletni indijski tekst" v. Avari 2007: str. 77.
  12. ↑ Za 1.028 himni i 10.600 stihova u 10 mandala v. Avari 2007: str. 77.
  13. ↑ Za karakterizaciju i spominjanje božanstva kao Agni, Indra, Varuna, i Surya, v. Avari 2007: str. 77.
  14. ↑ V. Avari 2007: str. 77.
  15. ↑ India: What Can It Teach Us: A Course of Lectures Delivered Before the University of Cambridge by F. Max Müller; World Treasures of the Library of Congress Beginnings by Irene U. Chambers, Michael S. Roth.
  16. ↑ Witzel, Michael, "Vedas and Upaniṣads", in: Flood 2003: str. 68.
  17. ↑ Drews, Robert (2004). Early Riders: The beginnings of mounted warfare in Asia and Europe. New York: Routledge. str. 50. 
  18. ↑ Apte 1965: str. 981.
  19. ↑ Michaels 2004: str. 51.
  20. ↑ V. brojke Ralpha T. H. Griffitha u njegovom izdanju. Griffithov spominje historiju korektura ovog teksta. Ponavljanja se mogu naći u Griffithovom idneksu pp. 491-99.
  21. ↑ Apte 1965: str. 271.
  22. ↑ 22,0 22,1 Apte 1965: str. 37.
  23. ↑ Mayrhofer, EWAia I.60
  24. ↑ 24,0 24,1 24,2 24,3 24,4 Michaels 2004: str. 56.
  25. ↑ Flood 1996: str. 37.
  26. ↑ Flood 1996: str. 36.
  27. ↑ Witzel, Michael, "Vedas and Upaniṣads", in: Flood 2003: str. 76.
  28. ↑ Radhakrishnan & Moore 1957: str. 3.
  29. ↑ Zaehner 1966: str. vii.
  30. ↑ Flood 1996: str. 42.

Reference

  • Apte, Vaman Shivram (1965), The Practical Sanskrit Dictionary (4th revised & enlarged izd.), Delhi: Motilal Banarsidass, ISBN 81-208-0567-4 .
  • Avari, Burjor (2007), India: The Ancient Past, London: Routledge, ISBN 978-0-415-35616-9 
  • Flood, Gavin (1996), An Introduction to Hinduism, Cambridge University Press, ISBN 0-521-43878-0 
  • Flood, Gavin, ur. (2003), The Blackwell Companion to Hinduism, Malden, MA: Blackwell, ISBN 1-4051-3251-5 
  • Holdrege, Barbara A. (1995), Veda and Torah, SUNY Press, ISBN 0791416399 
  • MacDonell, Arthur Anthony (2004), A History Of Sanskrit Literature, Kessinger Publishing, ISBN 1417906197 
  • Michaels, Axel (2004), Hinduism: Past and Present, Princeton University Press, ISBN 0-691-08953-1 
  • Monier-Williams, Monier, ur. (2006). Monier-Williams Sanskrit Dictionary. Nataraj Books. ISBN 18-81338-58-4. .
  • Muir, John (1861), Original Sanskrit Texts on the Origin and Progress of the Religion and Institutions of India, Williams and Norgate 
  • Muller, Max (1891), Chips from a German Workshop, New York: C. Scribner's sons .
  • Radhakrishnan, Sarvepalli; Moore, Charles A., ur. (1957), A Sourcebook in Indian Philosophy (12th Princeton Paperback izd.), Princeton University Press, ISBN 0-691-01958-4 .
  • Smith, Brian K., Canonical Authority and Social Classification: Veda and "Varṇa" in Ancient Indian Texts-, History of Religions, The University of Chicago Press (1992), 103-125.
  • Sullivan, B. M. (Summer 1994). „The Religious Authority of the Mahabharata: Vyasa and Brahma in the Hindu Scriptural Tradition”. Journal of the American Academy of Religion 62 (1): 377-401. 
  • Witzel, Michael (ed.) (1997), Inside the Texts, Beyond the Texts. New Approaches to the Study of the Vedas, Harvard Oriental Series, Opera Minora vol. 2, Cambridge: Harvard University Press 
  • Zaehner, R. C. (1966), Hindu Scriptures, London: Everyman's Library 

Literatura

Pregledi
  • J. Gonda, Vedic Literature: Saṃhitās and Brāhmaṇas, A History of Indian literature. Vol. 1, Veda and Upanishads (1975), ISBN 978-3-447-01603-2.
  • J. A. Santucci, An Outline of Vedic Literature (1976).
  • S. Shrava, A Comprehensive History of Vedic Literature — Brahmana and Aranyaka Works, Pranava Prakashan (1977).
Rječnici
  • M. Bloomfield, A Vedic Concordance (1907)
  • Vishva Bandhu, Bhim Dev, S. Bhaskaran Nair (eds.), Vaidika-Pāda-Nukrama-Koṣa: A Vedic Word-Concordance, Vishveshvaranand Vedic Research Institute, Hoshiarpur, 1963-1965, revised edition 1973-1976.
Konferencije
  • Griffiths, Arlo and Houben, Jan E. M. (eds.), The Vedas : texts, language & ritual: proceedings of the Third International Vedic Workshop, Leiden 2002, Groningen Oriental Studies 20, Groningen : Forsten, (2004), ISBN 90-6980-149-3.

Vanjske veze