Velika Hrvatska

Velika Hrvatska je nacionalistička ideologija koja se javila u Hrvatskoj u 19. vijeku i koja se zalaže za stvaranje hrvatske nacionalne države koja bi, osim područja postojeće Hrvatske, obuhvatila i susjedna područja na kojima u većini žive Hrvati i/li koja su u prošlosti bila dio hrvatske države. Ideologija koja promiče Veliku Hrvatsku se naziva velikohrvatstvo. Često se navodi kao svojevrsna protuteža i pandan konceptu Velike Srbije.

Velikohrvatska ideologija u 19. vijeku

Glavni članak: Hrvatsko državno pravo

Nastanak velikohrvatske ideologije se tradicionalno vezuje uz početke modernog hrvatskog nacionalizma u 19. vijeku, ali ju je ponekad teško razlučiti od sličnih pokreta i ideologija, inspiriranih nacionalnom romantikom, koji su postojali u to doba. To se prvenstveno odnosi na ideologiju jugoslavenstva koja je nastala upravo u Hrvatskoj. U 17. i 18. stoljeću, Pavao Ritter Vitezović je već zagovarao stav da su svi slaveni Hrvati, pa tako i Srbi. ^[1]

Velikohrvatska ideologija je nastala u specifičnim uvjetima u kojima se nalazila Hrvatska u okviru Habsburške Monarhije. Područja na kojima je bilo većinski hrvatsko stanovništvo su bila rascjepkana na nekoliko krunskih zemalja s različitim upravnim sistemima, odnosno razinama autonomije u odnosu na centralnu vlast. Područje koje se nazivalo Kraljevina Hrvatska predstavljalo je samo manji dio nekadašnje srednjovjekovne države, odnosno hrvatskog dijela hrvatsko-ugarske države koji je 1527. ušao u personalnu uniju s dinastijom Habsburg. Hrvatskim nacionalistima u 19. vijeku je, stoga, ujedinjenje svih hrvatskih zemalja u jednu političku cjelinu - u okviru Habsburške Monarhije ili kao nezavisnu državu - bilo jedan od glavnih ciljeva s tim da su po njihovoj ideologije u te hrvatske zemlje bila sva ona područja kojima je vladao Petar Krešimira IV bez obzira na nacionalnost stanovništva kao i područja gdje su u 19 veku Hrvati većinski narod čime je po toj ideologiju zahvaćena tadašnja Kraljevina Hrvatska-Slavonija, Kraljevina Dalmacija, Istra, Bosna i Hercegovina kao i povratak Vojne Krajine Hrvatskoj od koje je bila odjeljena u 16 veku.

Drugi važan faktor koji je pridonio razvoju velikohrvatske ideologije bila je sve veći osjećaj ugroženosti hrvatske javnosti i intelektualne elite od suparničkih nacionalističkih koncepata. To se prije svega odnosilo na velikomađarski koncept koji je inzistirao na vlastitom historijskom tumačenju odnosa Hrvatske i Mađarske u Hrvatsko-Ugarskom Kraljevstvu, te Hrvatsku i sve njene teritorije smatrao tek običnom mađarskom provincijom. Istovremeno se pod uticajem Risorgimenta u Dalmaciji javlja italijanski nacionalizam, odnosno pokret za pripajanje tih krajeva italijanskoj državi. S obzirom na ekonomske i demografske okolnosti, Hrvatska se u odnosu na Mađarsku i Italiju nalazila u podređenom položaju, te su njeni političari to nastojali kompenzirati pripajanjem teritorija i stanovništva koje bi Hrvatsku učinilo koliko-toliko ravnopravnom. Zato se već u doba revolucija 1848. te rata s Mađarskom javljaju ideje da se tadašnjem nukleusu hrvatske države pripoje ostale južnoslavenske oblasti Habsburške Monarhije - područja koja odgovaraju današnjoj Sloveniji i Vojvodini čime bi nastala jedna vrsta Jugoslavije pod kontrolom Habsburga. Od polovice 19. vijeka se sve više počinju javljati ideje da bi hrvatska država trebala uključivati ne samo habsburška područja, nego i područja tadašnjeg Otomanskog Carstva - prije svega Bosnu i Hercegovinu.

Takva se nastojanja intenziviraju 1860-ih kada se pojavljuje Stranka prava, čiji vođe Ante Starčević^[2] i Eugen Kvaternik inzistiraju na teritorijalnom proširenju Hrvatske na tadašnju otomansku Bosnu i Herecegovinu kao sredstvu kojim bi Hrvatska stekla nezavisnost ili barem ravnopravan položaj među ostalim habsburškim entitetima. Tome znatno doprinosi i Austro-ugarska nagodba 1867. godine, iza koje je slijedila Hrvatsko-ugarska nagodba 1868. kojom je Hrvatskoj dana autonomija te pripojena Slavonija, ali je novi entitet čvrsto povezan uz Mađarsku, koja je sebi dala eksluzivnu upravu nad Međimurjem, Baranjom i Rijekom, dok su Istra i Dalmacija, te Vojna krajina ostale pod direktnom upravom austrijskog dijela Monarhije. Duboko nezadovoljstvo Nagodbom hrvatske političare tjera da se sve više oslanjaju na Beč, dok vlada u Budimpešti saveznike pronalazi među srpskim političarima u Hrvatskoj.

Godine 1878. je Austro-Ugarska, na temelju odluke Berlinskog kongresa, okupirala Bosnu i Hercegovinu, kao i Sandžak. Za pravaše i druge hrvatske nacionaliste, to je bila prilika da se okupirana teritorija, koju su smatrali historijski hrvatskom, vrati majci domovini. Habsburške vlasti, međutim, za takve ideje nisu imale razumijevanja, dijelom iz vanjskopolitičkih razloga - BiH i Sandžak su sve do aneksije 1908. godine formalno još uvijek bile dio Otomanskog Carstva - a dijelom iz unutrašnjopolitičkih razloga; s BiH se upravljalo kao austro-mađarskim kondominijem kako bi se izbjegle trzavice oko toga čijoj polovici Monarhije ta nova oblast treba pripasti. Usprkos toga, u Hrvatskoj se tada javlja snažna propagandna djelatnost u svrhu promicanja hrvatskog identiteta i "državnog prava" u BiH, među kojim se ističe znamenita Starčevićeva teza da je tamošnje muslimansko stanovništvo predstavlja ne samo "Hrvate islamske vjere", nego da se zbog nedostatka politike odnarođivanja koje su provodili njemački, mađarski i italijanski nacionalisti u Monarhiji, ima smatrati "cvijećem hrvatskog naroda". Takve su ideje otvorile novu frontu u rastućem sukobu hrvatskog i srpskog nacionalizma, koji je na BiH imao vlastite iredentističke pretenzije, kako iz Kneževine Srbije, tako i iz Crne Gore.

Velikohrvatska ideologija početkom 20. vijeka

Velikohrvatski koncept je, osim unutrašnjopolitičkih faktora u Monarhiji, priječilo i vanjskopolitička situacija, odnosno pro-austrijska politika koju je Kneževina, a kasnije Kraljevina Srbija vodila pod dinastijom Obrenovića. Međutim, majski prevrat 1903. godine je svrgnuo Obrenoviće i srpsku vanjsku politiku počeo okretati prema Rusiji. Istovremeno se u Hrvatskoj počinju međusobno povezivati dotada zavađeni hrvatski i srpski političari, a sve više jačaju i jugoslavenske ideje, odnosno zamisao kako bi se južnoslavenske zemlje Habsburške Monarhije trebale ujediniti sa Srbijom.

Habsburška vlast, koja se zbog tog razvoja događaja osjeća sve više ugroženom, na to reagira formalnom aneksijom Bosne i Hercegovine, ali i intenziviranjem anti-srpske propagande. Jugoslavenske ideje se nastoje kompenzirati alternativom u obliku zamisli o tzv. trijalističkom preuređenju Monarhije, prema kome bi ona uz Austriju i Mađarsku trebala dobiti treći, odnosno južnoslavenski entitet. Antijugoslavenski nastrojena Čista stranka prava kao taj entitet prevenstveno vidi Hrvatsku, koja bi bila proširena i na druge južnoslavenske oblasti Monarhije. Habsburške vlasti tim idejama djelomično odlaze u susret uvodeći na "carevinskim" područjima (Istra i Dalmacija) novu statističku kategoriju, odnosno etničko određenje pod nazivom Srbohrvati. Koncept Velike Hrvatske je tako sve do 1918. bio istovremeno i koncept Hrvatske kao integralnog dijela Habsburške Monarhije, ali i alternativne jugoslavenske države.

On je djelomično ostvaren kada je 1918. prilikom raspada Austro-Ugarske formirana Država SHS, koja je okupila južnoslavenska područja Monarhije. Međutim, vrlo brzo je postalo jasno kako ta država u uvjetima poratnog kaosa i socijalnih previranja ne može očuvati svoj teritorijalni integritet niti unutrašnju stabilnost, te se već za mjesec dana ujedinila s pobjedničkom Srbijom u Kraljevinu SHS.

Velikohrvatska ideologija u Prvoj Jugoslaviji

Glavni članak: Banovina Hrvatska

Stvaranje nove države je predstavljalo težak udarac za hrvatske nacionaliste, s obzirom da je njime prekinut državnopravni kontinuitet sa srednjovjekovnom državom koji je postojao u formalnom smislu, a zajedno s njim i koncept "hrvatskog državnog prava". Hrvatska je svedena tek na dio naziva nove države, a nakon izglasavanja Vidovdanskog ustava njene dotadašnje upravne i druge institucije zamijenjene, a potom i utopljene u novi centralistički i unitaristički sistem. To u Hrvatskoj izaziva sve veće nezadovoljstvo, odnosno zahtjeve za promjenom statusa Hrvatske. Na čelo tog nezadovoljstva staje Hrvatska pučka seljačka stranka i njen vođa Stjepan Radić, koji traži da se Kraljevina SHS preuredi tako da postane složena država pri čemu bi Hrvatska vratila svoju državnost. Radić istovremeno inzistira i na tome da bi budući hrvatski entitet trebao sadržavati i BiH i Vojvodinu, odnosno da bi se u sudbini tih područja trebao održati plebiscit.

Nakon ubistva Radića i zavođenja šestojanuarske diktature, koja je, između ostalog, konceptom "integralnog jugoslavenstva" iz službene upotrebe eliminrala čak i hrvatsko ime, u Hrvatskoj počinje jačati radikalni separatistički pokret poznat kao ustaše. Njegov vođa Ante Pavelić se oslanja na ranije frankovačke ideje, odnosno uz koncept nezavisne Hrvatske inzistira i njenom teritorijalnom proširenju na sve ili većinu bivšeg austro-ugarskog dijela Jugoslavije. Od Starčevića je također preuzet koncept Muslimana kao "hrvatskog cvijeća" koji bi opravdao koncept "Hrvatske u prirodnim i povijesnim granicama", tj. istočnu granicu Hrvatske na rijeci Drini, koja se naziva granicom svjetova. Ustaška orijentacija velikohrvatske politike na istok također poticaj ima u činjenici da je taj pokret uživao podršku među vladama Mađarske i Italije koje su imale vlastite iredentističke pretenzije prema hrvatskim teritorijama, odnosno proširenje buduće hrvatske države na istok je trebalo kompenzirati gubitak teritorija na zapadu u korist ustaških saveznika i pokrovitelja.

U samoj Jugoslaviji je do kraja 1930-ih postalo jasno da je, s obzirom na pogoršanje vanjskopolitičke situacije te stalne međuetničke tenzije, dotadašnje unitarističko uređenje neodrživo, odnosno da je Jugoslaviju potrebno preurediti na način koji bi makar djelomično otklonio hrvatske zamjerke. Rezultat takvih nastojanja je sporazum Cvetković-Maček kojim je godine 1939. od Savske i Primorske banovine stvorena Banovina Hrvatska, čime je obnovljena hrvatska državnost nestala 1918. godine. Teritorij novog entiteta je sadržavao također i velike dijelove današnje Bosne i Hercegovine nastanjene hrvatskim stanovništvom. Koncept Banovine Hrvatske će zbog toga kasnije također nazivati "velikohrvatskim", iako su ga u svoje vrijeme ustaše i mnogi velikohrvatski političari smatrali izdajničkim.

Nakon sklapanja sporazuma i uspostavljanja Banovine Hrvatske, pojavili su se prijedlozi da se njena teritorija proširi, i to pripajanjem Vrbaske banovine, a koja je u to vrijeme imala većinski srpsko stanovništvo. Toj inicijativi su se pridružili i neki srpski političari, smatrajući da na taj način srpsko stanovništvo očuvati svoju političku "težinu" u novom entitetu.

Velikohrvatska ideologija u drugom svjetskom ratu

Glavni članak: Nezavisna Država Hrvatska

Banovina Hrvatska je prestala postojati kada su, za vrijeme drugog svjetskog rata, u proljeće 1941. godine, nakon pro-britanskog puča Sile Osovine u aprilskom ratu razbile i okupirale Kraljevinu Jugoslaviju. One su odlučile da se njena teritorija raskomada, a pri tome formira i hrvatska država. Nakon što je vođa HSS Vladko Maček odbio ponudu da postane njen vođa, vlast su nakon toga uz italijansku podršku preuzele ustaše te uspostavile Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH).

Nova država je svojom teritorijom predstavljala dotada najpotpunije, ali ne i potpuno ispunjenje ciljeva maksimalističkog velikohrvatskog koncepta. NDH je Mađarskoj prepustila Međimurje, i Baranju, dok je Italiji prepušten veliki dio Dalmacije, većina jadranskih otoka i Boka Kotorska. Velikohrvatska nastojanja da Hrvatska uključi Vojvodinu su samo djelomično ostvarena - Bačku je preuzela Mađarska, Banat je formalno ostavljen Nedićevoj Srbiji, dok je Hrvatskoj ostao samo Srijem (s time da je Zemun na krajnjem istoku bio pod njemačkom vojnom upravom).

Hrvatska država je te gubitke - uključujući i Sandžak, koji je završio u proosovinskoj Crnoj Gori - trebala kompenzirati time što je preuzela cjelokupnu teritoriju današnje BiH. NDH je nakon toga započela pripreme da se glavni grad NDH iz Zagreba prebaci u Banja Luku, s obzirom da se ona činila pogodnijom s obzirom na svoj središnji položaj u takvim granicama.

Naglo proširenje hrvatske države je, s druge strane, stvorilo problem s obzirom da se samo tijesna većina njenih stanovnika smatrala Hrvatima. Vlasti NDH su taj problem u slučaju Muslimana riješile tako što su ih jednostavno proglasile Hrvatima islamske vjere. Srbi su se, međutim, iz političkih razloga smatrali nepoćudnima te su ih vlasti NDH nastojale fizički eliminirati, pri čemu je ta politika čak javno formulirana od strane najviših predstavnika vlasti. Pokušaji da se ta politika sporvede u djelo je, pak, izazvala oružani otpor zbog čega NDH u stvarnosti nikada nije ostvarila kontrolu nad svom svojom teritorijom. Predaja hrvatskih teritorija Italiji, a kasnije i sve izgledniji poraz Sila Osovine je, pak, izazvala snažno nezadovoljstvo ustaškim režimom među hrvatskim stanovništvom, koje se s vremenom počelo sve više okretati partizanskom pokretu pod vodstvom KPJ.

Naroodnoslobodilački pokret pod paskom partizana je takvom raspoloženju pridonio i svojim programom kojim se zalagao za preuređenje poratne Jugoslavije na federalnim osnovama - čime bi Hrvatska ponovno dobila svoju državnost - ali i proširenjem Hrvatske na teritorije koje su poslije prvog svjetskog rata pripale Italiji, prvenstveno Istru, Zadar i Lastovo. Prilika za to se ukazala nakon kapitulacije Italije, kada su donesene odluke o priključenju Istre Hrvatskoj, koje je poslije potvrdio i AVNOJ. Pavelićev režim je, pak, izlazak Italije iz rata iskoristio da u septembru 1943. proglasi Rimske ugovore ništavnima i pripoji Dalmaciju NDH. Ta je odluka bila uglavnom formalne prirode, s obzirom da se vlast NDH na tim područjima bila toliko slaba da se mogla održati jedino uz prisustvo njemačke vojske koja je do proljeća 1945. godine poražena, a zajedno s njom je nestala i NDH. Njene teritorije su zauzeli partizani koji su na njima formirali novu vlast.

Velikohrvatska ideologija u doba Druge Jugoslavije

Nakon drugog svjetskog Hrvatska je, pod imenom NR Hrvatska, postala jednom od šest republika nove jugoslavenske federacije. Njena teritorija nije odgovarala ni NDH ni Banovini Hrvatskoj nego je vraćena na stanje iz poslednjih dana pre nastanka Jugoslavije. Historijska 300 godina stara granica Hrvatske (i Dalmacije) prema Bosni i Hercegovini je vraćena, a istovremeno su istočni dio Srema (od 1689 deo Hrvatske) i Boka Kotorska (od 1797 deo Dalmacije) dani Srbiji to jest Crnoj Gori po etničkom ključu. Ti su prema nekim tumačenjima "hrvatskog državnog prava" trebali biti hrvatska teritorija, a ne dio NR Srbije, odnosno NR Crne Gore. S druge strane je NR Hrvatska kao dio svoje teritorije dobila Međimurje, Baranju i Rijeku koji su u habsburška vremena bili dio Mađarske, odnosno Istru, jadranske otoke i Zadar koji su Pariškim mirom prepušteni Jugoslaviji. Takva NR Hrvatska je ustavno definirana kao hrvatska nacionalna država, a osim u njoj su Hrvati status konstitutivnog naroda imali i u NR BiH.

Ideje koje bi kao alternativu takvom stanju stvari nudile velikohrvatski koncept su bile proskribirane, odnosno nije ih smjelo eksplicitno iznositi u tadašnjoj Jugoslaviji. Koncept Velike Hrvatske se smatrao nespojivim s bratstvom i jedinstvom kao službenom ideologijom, a također je bio kompromitiran svojim vezama s ustaštvom i njegovim zločinima. Usprkos tome, kada je sredinom 1960-ih nakon brionskog plenuma došlo do određene liberalizacije, počinje se javno govoriti o izmjenama statusa Hrvatske u Jugoslaviji, a u nekim krugovima čak i promjenama njenih granica. Tako je Masovni pokret djelovao ne samo na teritoriji SR Hrvatske, nego i u krajevima SR BiH i tadašnje SAP Vojvodine s hrvatskim stanovništvom. Slamanjem Masovnog pokreta su te ideje ponovno javno proskribirane, i o njima se neće otvoreno govoriti sve do 1990. godine.

Dok je koncept Velike Hrvatske u samoj Hrvatskoj bio proskribiran, on je istovremeno dominirao ideologijom i programima hrvatske političke emigracije. Dijelom je to bilo zato što su većinu emigranata neposredno nakon uspostavljanja Titove Jugoslavije činili sljedbenici poražene NDH, a dijelom zato što su kasnije njihovim redovima dominirali Hrvati iz BiH, koji se nisu mogli pomiriti da nakon eventualnog raspada Jugoslavije njihov rodni kraj ne bi završio u hrvatskoj državi. Stoga su emigrantskim pokretima i organizacijama dominirale maksimalistički programi koji bi budućoj nezavisnoj hrvatskoj državi pripajali BiH, Vojvodinu, Boku Kotorsku i Sandžak. Programi koji su zadovoljavali granicama Banovine Hrvatske ili avnojskim granicama su bili rijetkost u emigraciji. Kao jedan od izuzetaka se navodi i tzv. Sporazum Pavelić-Stojadinović iz 1954. godine.

Velikohrvatska ideologija u doba raspada SFRJ

Glavni članci: Raspad SFRJ, Rat u Hrvatskoj, Rat u BiH, i Bošnjačko-hrvatski sukob

Decenijama proskribirano, javno iznošenje velikohrvatskih ideja je ušlo u hrvatski politički i društveni život krajem 1989. i početkom 1990. godine, u doba demokratskih promjena i uvođenja višestranačja. Većina tada formiranih stranaka je bila nacionalističke orijentacija, a veliki broj je, u većoj ili manjoj mjeri, uz antikomunizam i stvaranje nezavisne hrvatske države u svojim programima eksplicitno ili implicitno sadržavao priključenje teritorija drugih jugoslavenskih republika. Tome je također pogodovala činjenica da je najmanje dvije godine prije uvođenja demokracije hrvatska javnost preko televizije i masovnih medija bila izložena antibirokratskoj revoluciji u Srbiji tokom koje su se eksplicitno iznosile velikosrpske ideje, odnosno teritorijalne pretenzije prema Hrvatskoj, dok su slične pojave u Hrvatskoj bile službeno suzbijane. Nakon što je SKH, koji je sve do kraja 1989. godine, nastojao braniti status quo, konačno dozvolio višestranačke izbore, godinam i decenijama taložene frustracije i nezadovoljstvo u stanovništvu su pronašle svoj odraz u nacionalizmu ekstremnog tipa, odnosno shvaćanju da se na velikosrpstvo može odgovoriti jedino velikohrvatstvom.

Među najeksplicitnijim zagovornicima velikohrvatstva se našla i 1989. godine formirana Hrvatska demokratska zajednica, koja se brzo isprofilirala kao najsnažnija među svim antikomunističkim i nacionalističkim strankama, velikim dijelom i zbog snažne financijske i druge podrške od strane hrvatske političke emigracije, kojom je još uvijek dominirala velikohrvatska ideologija. To se odrazilo i na njen program, pa se tako među programskim dokumentima moglo pronaći stvaranje "Hrvatske u povijesnim i prirodnim granicama", a njen vođa Franjo Tuđman je na službenom televizijskom predstavljanju stranke pred izbore 1990. godine ukazao na "neprirodni" oblik Hrvatske čija je slika služila kao ukras u studiju. Neposredno nakon dolaska na vlast, HDZ je prestao eksplicitno iznositi takve stavove; to je bilo dijelom zbog nastojanja da se kroz korištenje tadašnjih ustavnih mehanizama projektu nezavisne hrvatske države da legitimitet pred međunarodnom i javnosti drugih jugoslavenskih republika, a dijelom zbog mišljenja kako Hrvatska, u kojoj je počeo eskalirati konflikt sa srpskom manjinom kao i s JNA treba vrijeme da bi se pripremila za eventualni oružani sukob.

Drugi važan razlog je bio i taj što se u BiH kao najjača od svih novoformiranih stranaka profilirala muslimanska Stranka demokratske akcije koja je svojim inzistiranjem na bosanskohercegovačkoj državnosti i vlastitom nacionalnom (bošnjačkom) identitetu odbacila koncept Muslimana kao hrvatskog cvijeća, koji je predstavljao temelj velikohrvatskih pretenzija na BiH. Velikohrvatske pretenzije na BiH su se stoga mogle ostvariti jedino ukoliko bi Muslimani/Bošnjaci odnosno "njihova" država prestala biti državnopravni faktor, i to tako da budući raspad Jugoslavije slijedi i raspad, odnosno podjela BiH. Mnogi od događaja koji su uslijedili za vrijeme jugoslavenskih ratova, a prije svega pregovori Tuđmana i Miloševića, se često tumače nastojanjem da se taj cilj postigne kompromisom velikohrvatskog i velikosrpskog koncepta.

Ostvarenje tog kompromisa je, pak, zaustavilo izbijanje rata u ljeto 1991. godine, ali koji je istovremeno dao novi argument zagovornicima Velike Hrvatske. S obzirom da je teritorija BiH bila glavna baza JNA za operacije protiv Hrvatske, ona se morala staviti pod hrvatsku kontrolu, odnosno, kako se tada govorilo, "Hrvatska se morala braniti na Drini". U tome je najeksplicitnija bila Hrvatska stranka prava Dobroslava Parage, koja je, usprkos korištenja ustaške ikonografije, modificirala velikohrvatski koncept nastojeći ga učiniti prihvatljivim Muslimanima kroz priznanje BiH kao samostalnog entiteta, koja bi se naknadno raznim državnopravnim mehanizmima vezao uz hrvatsku državu.

Paragin je koncept, međutim, odbačen od Tuđmana i HDZ-a, čija bosanskohercegovačka podružnica počinje politički organizirati bosanskohercegovačke Hrvate na isti način na koji su organizirani tamošnji Srbi, odnosno u jesen 1991. godine stvara Hrvatsku Zajednicu Herceg-Bosnu pod vodstvom Mate Bobana.^[3]

Ti će se entiteti na samom početku rata u Bosni i Hercegovini, za razliku od muslimanskih uglavnom uspješno oduprijeti napadima bosanskih Srba i JNA, te će s vremenom postati država u državi, sa sve manje, čak i formalne veze s bosanskohercegovačkim vlastima u opsjednutom Sarajevu. Međusobno nepovjerenje među saveznicima će u proljeće 1993. eskalirati u obliku bošnjačko-hrvatskog sukoba koji je doveo do brojnih zločina i etničkog čišćenja na obje strane. Taj je sukob imao sudbonosne posljedice po velikohrvatski koncept, s obzirom da je izazvao trajno razdvajanje Hrvata i Muslimana koji su u jesen 1993. na Drugom bošnjačkom saboru preimenovanjem u Bošnjake i simbolički postali jasno profilirana nacija, a ne vjerska zajednica koja se može, zajedno s područjima gdje su činili većinu, pripajati drugim nacionalnim korpusima. To, kao i simpatije koje je bošnjačka strana osjećala u međunarodnoj javnosti, natjerao je Tuđmanovu vladu da do kraja 1993. počne napuštati velikohrvatsku politiku.

Tome je pomogla i diplomatska intervencija SAD, koja je hrvatske i bošnjačke vlasti natjerala da, u zamjenu za vojnu pomoć u borbi protiv Republike Srpske i Republike Srpske Krajine, sklope Washingtonske sporazume kojima je stvorena Federacija BiH. Sporazumi su ostavili opciju da se Federaciji priključe područja pod tadašnjom bosanskosrpskom kontrolom, odnosno da se Federacija konfederalno veže za Hrvatsku. Te odredbe, međutim, nisu uključene u Daytonski mirovni sporazum kojim je završen rat. Hrvatska je njime priznala BiH kao samostalnu državu prema kojoj više ne može imati nikakve teritorijalne pretenzije.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je u presudi protiv Darija Kordića potvrdio ovu tezu:

Pretresno vijeće zaključuje da je predsjednik Tuđman gajio teritorijalne pretenzije prema Bosni i Hercegovini, koje su bile dio njegovog sna o Velikoj Hrvatskoj koja bi uključivala zapadnu Hercegovinu i Srednju Bosnu. U tom kontekstu, teza optužbe da je Hrvatska intervenirala u sukobu podrškom bosanskim Hrvatima te pružila logističku podršku i rukovodstvo u planiranju, koordinaciji i organizaciji HVOa, postaje vjerodostojnija. Žalbeno vijeće je ovako objasnilo značaj dokaza o teritorijalnim pretenzijama Hrvatske prema Bosni i Hercegovini: prag se može lakše ustanoviti ako je država koja vrši kontrolu ujedno susjedna država sa teritorijalnim pretenzijama prema državi u kojoj se odvija sukob, pri čemu država koja vrši kontrolu pokušava ostvariti teritorijalno povećanje putem oružanih snaga koje kontrolira.^[4]

Velikohrvatstvo danas

Velikohrvatstvo se u današnjoj Hrvatskoj uglavnom smatra prevladanim konceptom, za koga se zalažu isključivo marginalne političke snage s krajnje desnice. Kao razlozi se najčešće navode neuspjeh provedbe velikohrvatskog koncepta za vrijeme rata, više nego izražena želja međunarodne zajednice da se BiH očuva kao suverena i jedinstvena država, ali i brojni negativni stereotipi stvoreni u hrvatskom stanovništvu zbog masovnog priljeva bosanskih Hrvata kao izbjeglica, a koje se, pogotovo u urbanim sredinama smatra "primitivcima" i zaostalim šovinistima. Važan argument protiv Velike Hrvatske je ulazak Hrvatske, a nakon nje i BiH, u Evropsku Uniju, kojim bi se "elegantno" trebala ostvariti ideja o životu svih Hrvata u jednoj državi.

S druge strane, u samoj BiH se nastojanja bosanskohercegovačkih Hrvata za revizijom Daytonskog sporazuma u smjeru stvaranja tzv. trećeg entiteta imaju običaj nazivati velikohrvatskim od strane bošnjačkih krugova.

Izvori

Literatura

• Allcock, John B.; Milivojević, Marko; Horton, John Joseph (1998). Conflict in the former Yugoslavia: an encyclopedia. ABC-CLIO. ISBN 978-0-87436-935-9. 
• Supilo, Frano (1970). Politički spisi: Članci/ govori/ pisma memorandumi. 
• MKSJ (26. 2. 2001). „Tužitelj protiv Darija Kordića i Marija Čerkeza - Presuda”. 

Povezano

• Pravaštvo
• Hrvatsko državno pravo

Velika Hrvatska na Wikimedijinoj ostavi