Stanko Vraz
Stanko Vraz | |
---|---|
Лични подаци | |
Датум рођења | 30. јун 1810. |
Место рођења | Cerovec, Austrijsko carstvo |
Датум смрти | 20. maj 1851. (40 god.) |
Место смрти | Zagreb, Austrijsko carstvo |
Stanko Vraz (Cerovec kraj Ljutomera, 30. jun 1810 — Zagreb, 20. maj 1851) je bio slovenački i hrvatski književnik.
Biografija
Rodio se kao najmlađi sin imućnijeg seljaka, slobodnjaka, Josipa Frasa iz Cerovca. Krsno ime mu je bilo Jakob (Jakov). Tek kasnije, kao književnik, promenio je 1835. godine ime i prezime: od Jakov Fras Cerovac, u Stanko Vraz Ilir.[1]
Osnovnu školu završio je u Ljutomeru, gde mu je ujak Mihovil Jaklin bio župnik. Pohađao je nemačku gimnaziju u Mariboru. Studirao je od 1830−1838. godine i to neredovno filozofiju i pravo u Gracu, ali je završio samo filozofiju, jer se više bavio izučavanjem stranih jezika i književnosti nego stručnim studijama.
Po Kranjskoj i Štajerskoj je skupljao od 1833. godine slovenačke narodne pesme, koje će kasnije objaviti u Zagrebu. Upoznao se sa Ljudevitom Gajom 1830. godine i oduševio za ilirski pokret narodnog preporoda. Objavio je u zagrebačkoj "Danici" 1835. godine pesmu "Stana i Marko", pisanu mešavinom kajkavskog i štokavskog dijalekta. Potpisivao se kao pesnik u zagrebačkoj "Danici ilirskoj" 1837. godine, kao "Ilir iz Štajera". Svoju pesničku zbirku "Đulabije ljubezne ponude za Ljubicu" (1840), posvetio je svom pobratimu Ljudevitu Vukotinoviću izdavaču (1836−1838). Ljubica Kantilić je bila devojka iz Samobora, u koju se on zaljubio 1836. godine. Preselio se definitivno 1838. godine iz Austrije u Zagreb, i uključio u Ilirski pokret. Bio je sekretar Matice ilirske u Zagrebu, do smrti od sušice (tuberkuloze) u proleće 1851. godine. Na sahrani mu je održao govor Andrija Torkvat Brlić.
Po svojoj raznovrsnoj delatnosti (pesnik, kritičar, putopisac, prevodilac), Vraz je jedan od najistaknutijih iliraca i prvi hrvatski profesionalni književnik. 1842. godine zajedno sa Vukotinovićem i Rakovcem izdaje kritički časopis "Kolo". Začetnik je hrvatske književne kritike. U kritici se bori za evropski kriterijum i protiv diletantizma, a za književno je stvaranje tražio da se oslanja na tekovine narodne i slavenske književnosti.
Najvredniji deo njegovog rada je ljubavna lirika. Kao pesnik Đulabija i niza soneta Sonak i istina, on unosi u hrvatsku liriku svež, lak izraz, nasuprot deklamacijama i retorici, što je prevladavalo u pesmama većine iliraca. U satirama i epigramima ismejava nedostatke društvenog i književnog života, posebno utilitarizam i dletantizam patetičnih tamburaša i budničara. Njegova lirika inspirirana je romantičnom erotikom u stilu i u modi njegova doba, posvećenom imaginariom ljubavnim idealima.
Objavio je marta 1839. godine pesmu "Djulabije" (na ćirilici), u budimskom književnom časopisu "Srbska novina...".[2] Bio je od 1848. godine "korespondentni" (dopisni) član beogradskog Društva Srpske slovesnosti.[3]