Hij

Khíos
Χίος
Grad Hios
Topografska karta otoka Chios i Psara, te dijela turske obale (desno)
Položaj
Koordinate38°24′N 26°01′E / 38.4°N 26.02°E / 38.4; 26.02 (WD)
SmještajEgejsko more
Država
MoreEgejsko more
Fizikalne osobine
Površina910 km2
Stanovništvo
Glavno naseljeHios
Broj stanovnika52 290
Hij na zemljovidu Grčke
Khíos
Khíos
Hij na zemljovidu Grčke

Khíos ili Hij, Hios (grčki: Χίος), je peti po veličini grčki otok sa svojih 842 km² u Egejskom moru udaljen samo 7 km od Male Azije. Glavni grad otoka je Hios zvan i Chora (grad) ili Kastro (Utvrda), on je i sjedište prefekture Hij. Otok upravno pripada periferiji Sjeverni Egej.

Khíos je tijekom antike bio znan i kao Ofiusa (mjesto zmija) i Pitiusa (mjesto pinija), za srednjeg vijeka bio je znan po svom đenoveškom imenu - Scio ili talijanskom Chio, a za osmanlija po turskom imenu Sakız (صاقيز ). Otok je poznat po svojim brodarima, mastici i pitoresknim srednjovjekovnim selima. Na otoku se nalazi poznati manastir iz 11. st Nea Moni, koji je uvršten na UNESCO-ovu listu Svjetske baštine 1990.

Zemljopisne odlike

Slika otoka Khíos iz svemira (lipanj 1996.)

Khíos ima oblik polumjeseca, dug je oko 50 km, a maksimalna širina mu iznosi 28 km, ukupna dužina njegove obale je 213 km. Khíos je goroviti otok, najviši vrhovi su Pelineo (1297 m.) i Epos (1. 188 m.) na sjeveru otoka. Po sredini otoka proteže se masiv Provatas. Istočne obale su niske i plodne, i na toj strani smješteno je najviše otočnih naselja. Zapadne obale otoka su stjenovite i strme.

Klima na Khíosu je tipična sredozemna s vrućim i sušnim dugim ljetima te blagim i kišovitim zimama. Prosječna ljetna temperatura je 27 °C, a zimska 11 °C, iako nije rijetkost da ljeti zna biti i 40 °C, a i zime znaju biti znatno hladnije. Prosječna količina vlage u zraku je zimi oko 75%, a ljeti je oko 60%.

Povijest

Manastir Nea Moni na UNESCOvoj listi, najpoznatija je znamenitost otoka Khíosa

Khíos za prapovijesti

Otok Khíos je ljudsko stanište već pet tisuljeća. Arheološke iskopine u pećinama Agios Galas datirane su u 3. tisućljeće pr. Kr. Pored grada Emporio postoje neolitska arheološka nalazišta iz vremena 2.600. – 2.000 pr. Kr. Iskapanja na tom lokalitetu provodila je između 1952. – 1955. Britanska arheološka škola iz Atene.[1] Prvi poznati stanovnici otoka bili su Lelegesi, - izgleda da su bili podložni Minojcima s Krete. Njih su potisnuli Jonjani iz Male Azije. Oko 700. pr. Kr. Khíos je bio jedna od 12 izvornih država koji su tvorile Jonski savez. U to doba Khíos je kovao vlastite kovanice i bio jedno od važnijih kulturnih i trgovačkih središta.

Khíos za antike

Taj period blagostanja naglo je okončan - perzijskom invazijom, Perzijanci su osvojili otok 512. pr. Kr. Nakon što su Perzijanci pobjeđeni u Bitci kod Salamine i Bitci kod Plateje, otočani su protjerali perzijske vladare s Khíosa. Khíos je u vrijeme Delskog saveza doživio svoje drugo zlatno doba. No i ono nije dugo trajalo, - samo do Peloponeskih ratova, tad se otok odvajio od Atene i pridružio Sparti. Od tada je nastupilo vrijeme nestabilnosti, Khíos je sklapao brojne saveze malo s Atenom, malo s Aleksandrom Makedonskim i Rimljanima.

Srednji vijek

Nakon trajne podjele Rimskog Carstva - 395. godine na Zapadno i Istočno Khíos je punih 6 stoljeća bio pod vlašću Bizanta. Kratkotrajno je pao pod vlast Osmanskog Carstva (1090. – 1097.) kad ga je zauzeo Çaka beg, turski emir iz obližnje Smirne za vrijeme prve turske ekspanzije na Egejske otoke.[2] Ovu prvu tursku invaziju odbacili su križari za Prvog križarskog rata, a otok je vraćen pod bizantsku upravu. Uslijedilo je stoljeće mira i prosperiteta koje je trajalo do pada Konstantinopolisa za vrijeme Četvrtog križarskog rata (1204.). Tad je Bizant srušen od Latinskog Carstva, a otok Khíos pripao je Mletačkoj republici. No nakon pada Latinskog Carstva 1225., Khíos je vraćen pod Bizantsku upravu.

Khíos pod đenovežanima (1261-1566)

Nakon potpisivanja Mira iz Nimfeuma 1261. Khíos je postao posjed Republike Genove[3] Zapravo posjed đenovežanina Benedetta Zaccaria koji je utemeljio svoju otočku kneževinu. No njegova sina Martina Zaccaria su otočani koji su ostali vjerni Bizantu istjerali 1329.[4]

No otočka neovisnost nije trajala dugo đenoveška flota pod zapovjedništvom Simonea Vignosa opsjela je Khíos 1346., nakon pregovora u kojima su đenovežani obećali da neće dirati u zatečana zemljoposjednička prava predala se utvrda u gradu Hiosu. Nakon tog su đenovežani vladali Khíos gotovo dva stoljeća - ne pačajući se puno u vjerske tradicije otočana. Početkom 16. st. poput ostalih susjednih egejskih otoka i Khíos je počeo plaćati danak sultanu, - u zamjenu za slobodu. No kad je sultan ocijenio da bi Khíos potencijalno mogao biti odskočna daska za zauzeće Istanbula, njegove trupe zauzele su otok 1566. godine.

Slika Eugèna Delacroixa Pokolj na Kiosu (Musée du Louvre, Pariz)

Khíos za otomanske vlasti

Khíos je za Otomanskog Carstva zadržao velik dio starih sloboda. Lokalna uprava i porezi su ostali u rukama Grka, a jedini znak turske prisutnosti bio je manji garnizon[5] i nešto stanovnika koji su se naselili u Kastru (Hiosu) iz kojeg su se Grci morali maknuti.

Khíos u novo doba

Slika Nikiforosa Litrasa: Kanarisi Dižu u zrak admiralski brod Nasuh Ali Paše (143×109 cm)

Za vrijeme Grčki rat za neovisnost (1821. – 1829.) otočani baš nisu pohrlili u borbu, bojeći se gubitka svoje stečene slobode i relativnoga blagostanje koje su uživali. Zbog toga se na Khíos u ožujku 1822., iskrcalo nekoliko stotina naoružanih ustanika sa susjednog otoka Samosa. Tad su im se i otočani pridružili, na to su Turci poslali na otok značajne snage koje su praktički gotovo istrijebile stanovništvo. Pobili su ili odveli u zarobljeništvo oko 100 000 stanovnika od tadašnjih 120 000.[6] Taj događaj nazvan Pokolj na Khíosu uzbudio je cijelu tadašnju Europu, osobito nakon glasnih prosvjeda Lorda Byrona, Victora Hugoa i istoimene slike Eugèna Delacroixa. Otok Khíos pogodila je velika nesreća 1881. kad je otok pogodio jaki potres, koji je u smrt odveo oko 5500 do 10000 ljudi. [7]

Khíos je postao sastavni dio Grčkoga Kraljevstva nakon Prvoga balkanskoga rata (1912.), no broj stanovnika mu se značajno povećao tek nakon razmjene stanovništva nakon Grčko turskog rata 1919.–1922., kad se na otok doselilo brojno izbjeglo stanovništvo iz Male Azije. Tijekom Drugoga svjetskoga rata otok je su okupirale njemačke trupa od 1941. do 1944.

Stanovništvo

Prema popisu stanovništva iz 2001. - Hios (unutar prefekture su i manji obližnji otoci; Oinouses i Psara) imala je 51,936 stalnih stanovnika, od toga čak 97% živi na najvećem otoku Khíos.

Dobar dio otočana se iselio u veće grčke gradove, a i po svijetu, tako danas postoje zajednice otočana u Londonu, New Yorku, Montrealu i Australiji.

Veća otočna naselja

Ime
Hrvatski 		Ime
Grčki 		Stanovnika(2001)[8] Općina Površina km²
Hios Χίος 23.779 Hios 22,82
Thimiana Θυμιανά 1.491 Agios Minas 7,67
Kalimasia Καλλιμασιά 930 Ionia 7,27
Nenita Νένητα 1.038 Ionia 9,47
Marmaro Μάρμαρο 1.045 Kardamila 74,79
Pirgi Πυργί 1.044 Mastikokoria 59,55
Vrontados Βροντάδος 4.554 Omiroupoli 40,86
Langada Λαγκάδα 916 Omiroupoli 11,71

Gospodarstvo

Glavna gospodarska grana Khíos je poljoprivreda, otok ima dosta vode (za razliku od većine ostalih Egejskih otoka). Na Khíos je dobro razvijeno; maslinarstvo, vinogradarstvo i voćarstvo, uzgoj višanja i mandarina. No Khíos je prije svega poznat po proizvodnji mastike, posebno u južnom dijelu otoka, u kraju koji se i zove - Mastikokoria. Taj dio otoka, pun je gajeva zimzelenih stabala mastike (kraj oko sela Pirgi, Mestá i Olimpia). Berba mastike traje od kolovoza do kraja listopada. Tad se skuplja smola, koja se dobiva zarezivanjem mastikinih debala, ona se koristi kao začin pri proizvodnji poznate rakije Ouzo, ali i kod žvakaćih guma i nekih slatkiša. Značajni dio stanovnika Khíos bavi se brodarstvom, a posljednjih desetljeća 20. st. naglo se razvio i turizam.

Legende vezane uz otok Khíos

Po lokalnoj legendi je u Vrontadosu (predgrađu grada Hiosa) je navodno rođen pjesnik Homer, no cijelu priču treba uzeti s rezervom jer i mnoga druga grčka naselja imaju slične priče.

Poznati stanovnici

Gradovi prijatelji

Izvori

  1. ↑ Boardman, John Excavations in Chios, 1952–1955: Greek Emporio (London : British School of Archaeology at Athens; Thames and Hudson, 1967), cf. also Hood, Sinclair Excavations in Chios, 1938–1955: prehistoric Emporio and Ayio Gala (London : British School of Archaeology at Athens: Thames and Hudson, 1981-) ISBN 0500960178
  2. ↑ Brownworth, Lars (2009.) Lost to the West: The Forgotten Byzantine Empire That Rescued Western Civilization, Crown Publishers, ISBN 978-0307407955: ".. . the Muslims captured Ephesus in 1090 and spread out to the Greek islands. Chios, Rhodes, and Lesbos fell in quick succession." str. 233.
  3. ↑ William Miller, "The Zaccaria of Phocaea and Chios. (1275–1329.)"The Journal of Hellenic Studies, Vol. 31, 1911 (1911), str. 42–55; doi:10.2307/624735.
  4. ↑ Arbel, Benjamin, Bernard Hamilton, and David Jacob. Latins and Greeks in the Eastern Mediterranean After 1204. ISBN 0714633720.
  5. ↑ William St. Clair, That Greece Might Still Be Free, The Philhellenes in the War of Independence, Oxford University Press, London, 1972, str.79. ISBN 0192151940.
  6. ↑ Hellenic Genocide Events, pristupljeno 9. kolovoza 2010. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. kolovoza 2008. Pristupljeno 9. kolovoza 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  7. ↑ Y. Altinok, B. Alpar, N. Özer & Gazioglu C.: 1881 and 1949 earthquakes at the Chios-Cesme Strait (Aegean Sea) and their relation to tsunamis, Natural Hazards and Earth System Sciences, broj 5., str. 717- 725, pristupljeno 31. srpnja 2010.
  8. ↑ Popis 2001., Grčki nacionalni statistički ured (EYSE) .pdf, str. 322 (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 18. ožujka 2009. Pristupljeno 9. kolovoza 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  9. ↑ Jona Lendering: Theopompus of Chios, Livius.org, pristupljeno 8. kolovoza 2010. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. veljače 2014. Pristupljeno 9. kolovoza 2010. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  10. ↑ Municipality of Genoa - Homepage.

Vanjske poveznice