Septimije Sever

Septimije Sever
Car Rimskog carstva
Vladavina14. april 193. - 4. februar 211.
PrethodnikDidije Julijan
NasljednikKarakala
Geta
SupružnikPacija Marcijana
Julija Domna
DjecaKarakala
Geta
DinastijaSever
OtacPublije Septimije Geta
MajkaFulvija Pija
Rođenje11. april 145.
Leptis Magna (današnji Homs, Libija)
Smrt4. februar 211. (u 65. godini)
Eboracum (današnji York, Engleska)

Septimije Sever (latinski: Lucius Septimius Severus Augustus; 11. april 145 – 4. februar 211) bio je rimski car od 193. do 211. Rođen je u Leptis Magni (današnji Homs, Libija) u rimskoj provinciji Africi. Kao mladić je napredovao kroz Cursus honorum tokom vladavine Marka Aurelija i Komoda. Nakon svrgavanja i ubijanja cara Didija Julijana, borio se za vlast protiv svojih rivala, generala Pescenija Nigera i Klodija Albina. Nigera je pobijedio 194. godine u bici kod Isa u Kilikiji, a Albina je pobijedio tri godine kasnije u bici kod Lugdunuma u Galiji.

Nakon konsolidacije vladavine nad zapadnim provincijama, vodio je još jedan uspješan rat na istoku protiv Partskog carstva šireći istočnu granicu Rimskog carstva do rijeke Tigris. Nakon toga otputovao je u Britaniju kako bi ojačao Hadrijanov zid i ponovo zauzeo Antoninov zid. Godine 208. izvršio je invaziju na Kaledoniju (današnju Škotsku), ali su njegove ambicije prekinute kada je smrtno obolio krajem 210. godine. Umro je u februaru 211. godine u Eboracumu (današnji York, Engleska), a naslijedili su ga njegovi sinovi Karakala i Geta. Oni su osnovali dinastiju Sever, posljednju carsku dinastiju prije krize 3. stoljeća.

Građanski rat i uspon na vlast

Glavni članak: Godina pet careva

Nakon Komodovog ubistva 31. decembra 192. godine, carem je postao Helvije Pertinaks, prefekt grada Rima. Uživao je poštivanje senata, usprkos svom neuglednom podrijetlu, ali nije imao vlastitih vojnih trupa. Pretorijanci su ga ubili krajem marta 193. godine, poslije tromjesečna vladanja. Nakon mnogo licitiranja, pretorijanci su za cara odredili jednog postarijeg oficira, Didija Julijana, koji im je obećao najveći donativum (= poklon u novcu koji je car po stupanju na prijestolje davao svakom vojniku). Ovaj postupak pretorijanaca izazvao je bes provincijskih trupa. U martu 193. godine podunavska je vojska, koja je bila najmoćnija i koja se nalazila najbliže Rimu, proglasila za cara Septimija Severa. Sever se uskoro morao suočiti s dva suparnika, koje su, kao i njega samoga, podržavale njihove vojske: to su bili Pescenije Niger, legat Sirije, i Klodije Albin, legat Britanije. Pošto je privremeno neutralizirao Albina tako što ga je priznao za cezara (pa stoga i za nasljednika prijestolja), Septimije je krenuo protiv Nigera, čije su trupe, došavši iz Egipta i Sirije, već započele opsadu Bizanta. Podunavska je vojska izašla kao pobjednik, a Niger je poginuo krajem 194. godine; Antiohija i Bizant su poslije duge opsade bili opustošeni. Septimije je čak napao Mezopotamiju, jer su Parćani ranije podržali Nigera. Ipak, ova je kampanja ubrzo prekinuta: na zapadu se Albin, nezadovoljan što ne učestvuje u upravljanju carstvom, 196. godine proglasio za augusta i napao Galiju. Podržavali su ga njegovi vojnici, stanovništvo, pa čak i senatori u Rimu. U februaru 197. godine bio je poražen i ubijen u teškoj bici blizu svoje prijestonice Lugduma, koji je zatim bio gotovo razrušen. Septimije Sever je ostao jedini gospodar carstva, ali su pustošenja, pogubljenja i konfiskacije ostale u bolnom sećanju. Nakon nekoliko mjeseci, u ljeto 197. godine, pokrenuo je drugi napad na Mezopotamiju, ovoga puta protiv parćanskog kralja Vologaza IV. Povod je bio Vologazov napad na pogranično naselje Nizibis, koji su Rimljani osvojili dvije godine ranije. Septimije Sever je ponovo odnio pobjedu. Zauzeo je parćanske prestonice (Seleukiju i Ktesifon), a zatim pretrpjeo poraz kod Hatre, ali je 198. godine postigao povoljan mir: Rim je zadržao deo Mezopotamije, zajedno s Nizibisom, a za namjesnika te nove provincije postavljen je jedan vitez. Pošto je pregledao stanje na istoku, car se 202. godine vratio u Rim. Tamo je proveo većinu vremena, sve do 208. godine, kada je morao da ode u Britaniju zbog upada kaledonijskih plemena. Tamo je tri godine ratovao duž Hadrijanovog zida. Umro je u Eboraku (danasšji York) u februaru 211. godine.

Uprava nad carstvom

Septimije Sever je pripadao romaniziranoj obitelji iz Tripolisa, koja je samo malo ranije dostigla državne časti. Rođen je u Velikom Leptisu (Leptis Magna) u sjevernoj Africi i tokom cijele vladavine osobitu je pažnju posvećivao svojem rodnom kraju. Oženio se Julijom Domnom iz Emese, Sirijkom iz važne svešteničke porodice, i bio je okružen istočnjacima. Imao je senatsku karijeru i pokazao se kao sposoban oficir, ali je prije svega bio dobar upravljač i pravnik. Pošto nije volio Rimljane, Italike i senatore, promišljeno se oslanjao na pouzadnu podunavsku vojsku koja ga je i dovela na presto, a uvijek je pokazivao veliku brigu i za provincijalce i niže slojeve društva.

Uloga vojske

Premda je pokušao iskoristiti popularnost Antonina tako što se proglasio sinom Marka Aurelija i tako što je vlastitog sina nazvao Marko Aurelije Antonin, Septimije je zapravo sprovodio sasvim drugačiju politiku – politiku koja je bila brutalna, ali realistična, i koja je novim društvenim slojevima otvorila mogućnost za postizanje uspješne karijere. Bio je indiferentan prema ugledu senata, u kome je imao veoma mnogo neprijatelja, pa je bio naklonjeniji vitezovima. Vojska je tako postala rasadnik viteškog staleža i predmet sve njegove pažnje. Stajaća je vojska uvećana stvaranjem tri nove legije kojima su zapovjedali vitezovi, a jedna od njih, "Druga partijska", bila je smeštena blizu Rima. Za razliku od Vespazijana, koji je također svoju vlast dugovao vojsci, ali i koji je znao kako da vojsku drži na mjestu koje joj pripada, Septimije Sever je, svjestan neposrednih vanjskih opasnosti, stvorio neku vrstu vojne monarhije. Broj pretorijanskih kohorti se udvostručio, a otpuštanje starog sastava, koji je bio italskog porekla, pretvorio je pretorijance u neku vrstu careve garde, u kojoj su najvažnijim elementom bili elitni vojnici iz Podunavlja. Broj pomoćnih trupa je uvećan stvaranjem jedinica od po 1.000 ljudi (to su bile pešadijske kohorte) te konjičkih jedinica, ponekad opremljenih oklopom po ugledu na Parćane.

Sada su se otvorile nove mogućnosti za niže oficire koji su karijeru počeli kao obični vojnici: centurioni i niži oficiri mogli su postati tribuni i ući u viteški stalež. Tako je, na primer, jedan seljak iz Ilirije mogao dostići visoke položaje: ovo je nesumnjivo najznačajniji aspekt "Severove revolucije". Ova "demokratizacija" ne mora automatski podrazumijevati i barbarizaciju, jer su provincijske legije dugo prije toga bile romanizovane. Njihove su plaće povećane, a pokloni u novcu dijelili su se češće; od sada su se vojnici hranili na račun provincijalaca. Veterani su dobijali zemljište, uglavnom u Siriji i Africi. Pravo na zakoniti brak, koje August nije htio priznati, dodijeljeno je sada gotovo svim vojnicima, a nižim je oficirima dato i pravo da obrazuju kolegije (privatna udruženja). Kako je od posljednjeg povećanja vojničke plaće prošlo više od 100 godina, usprkos stalnom (premda sporom) porastu cijena, Sever je povećao osnovnu legionarsku plaću sa 300 na 500 denarija, uz odgovarajuća povećanja za ostale djelove vojske. Odraz ove mjere na sadržaj plemenitih metala u srebrnom novcu podsjeća nas na to da su carski prihodi bili ograničeni u uske okvire koje je postavljala politička i administrativna realnost.

Administracija

Administrativna su dostignuća Septimija Severa bila od velikog značaja: on je jasno definirao ovlaštenja gradskog prefekta; na položaj pretorijanskih prefekta postavljao je prvoklasne pravnike, kao što je Papinijan; također, povećao je broj prokuratora, koji su se za financijske položaje regrutovali medu Afrikancima i istočnjacima, a za upravne položaje medu podunavskim oficirima. Italija je izgubila svoje privilegije i, kao sve druge provincije, postala je podložna novom porezu (annona), koji se plaćao u naturi i služio za izdržavanje vojske i carske birokracije. Zbog povećanja troškova – za administraciju, za vojničke plaće i distribucije poklona vojsci, za izdržavanje rimske sirotinje i za javne građevinske radove – car je morao 194. godine devalvirati denarij. Ali, konfiskacije su uvećale njegovo vlastito bogatstvo (res privata), koje su ranije stvorili Antonini.

Socijalna politika

U Severovu socijalnu politiku spadalo je kako regrutovanje senatora iz provincija (sa Istoka, iz Afrike, pa čak i iz Egipta), što je prouzročilo veliko opadanje procenta italskih senatora, tako i uzdizanje viteškog staleža: pravnici – pripadnici viteškog staleža – počeli su postajati članovima carevog vijeća (consilium principis). Gradovi, čiji su razvitak Antonini pospješivati, sve su se više smatrali administrativnim točkovima u službi države: najbogatiji dekurioni (članovi municipalnih vijeća) bili su financijski odgovorni za prikupljanje poreza, pa su upravo iz tog razloga egipatski gradovi dobili boule (municipalni senat).

Teret poreza i prisilnog sudjelovanja u upravi bio je dodatno otežan brojnim dužnostima vezanim za transport vojske i za anonu, a regulirali su ga pravnici nametanjem financijskih, vlastitih ili i jednih i drugih obaveza. Država je pazila da dekurione zadrži u službi njihovih gradova i da osigura kontrolu njihove uprave postavljanjem službenika središnje vlade nazvanih curatores rei publicae. Niži su slojevi, u načelu, bili zaštićeni od zlouporaba bogataša, ali su zapravo stavljeni u službu države kroz ograničenja nametnuta na brodske i trgovačke kolegije. Naime, od članova nekog kolegija moglo se zahtjevati prisilno davanje novca ili radne snage za takve javne potrebe kao što je snabdjevanje Rima hranom. Država se sve više pretvarala u policajca, a narastajuća moć brojnih trgovaca žitom (frumentarii) teško je optrećivala običnog čovjeka.

Carska vlast, mada se nije odrekla ideologije principata, počivala je zapravo na vojsci i nastojala je svoj legitimitet pronaći u principu nasleđivanja: dva sina Septimija Severa, Karakala i Geta, bila su prvo proglašena cezarima, prvi 196. godine, a drugi 198. godine. Poslije su obojica bila direktno povezana s carskom vlašću tako što su im date titule augusta: 198. godine Karakali i 209. godine Geti. Stoga je posljednje tri godine vladavine Septimija Severa carstvo imalo tri augusta.

Vjerska pitanja

Neki izvori pominju edikt Septimija Severa iz 202. godine, kojim se zabranjivao prijelaz na kršćanstvo i na židovstvo.[1][2]

Reference

  1. ^ J. DANIÉLOU, Nuova storia della Chiesa, tal. prijevod, sv. I, Marietti, Torino 1970, str. 186—188
  2. ^ K. BAUS, u H. JEDIN, Velika povijest Crkve, sv. I, KS, Zagreb 1972, str. 242—243

Vanjski linkovi

Prethodi: Rimski car
193–211. 		Slijedi:
Didije Julijan
193.		 Karakala
211–217.