Apostol Jovan

Apostol Johanan na rukopisu iz 9. veka.

Apostol Johanan (יוחנן, hebrejski Yoḥanan - "Jahve je milosrdan"; Betsaida u Galileji, početkom I. st. - Patmos, 101 g.), poznatiji kao apostol Ivan ili apostol Jovan (starosl. Їѡаннъ), je bio jedan od dvanaest Isusovih apostola, i jedan od autora Novog zavjeta.

Bio je jedan od "stupova" Jeruzalemske Crkve, prve kršćanske skupine. Tradicija smatra da je on Isusov "ljubljeni učenik" (Iv 13,23 i Iv 21,7). Veruje se da je Jovan bio najmlađi od dvanaet Isusovih apostola te da ih je sve nadživio.

Hrišćanstvo ga slavi kao sveca.

Životopis

Porijeklom Židov iz Galileje. Roditelji su mu bili Zebedej i Marija Saloma, a brat mu bijaše apostol Jakov.[1] Prvotno je s obitelji bio ribar na Galilejskom moru pa učenik i suradnik Ivana Krstitelja. Prema predanju, prvi je sa Andrijom pošao za Isusom. Nalazi se, uz Petra i Jakova, u užoj skupini učenika, koju Isus u određenim okolnostima uzima sa sobom.

U Evanđeljima se dva brata često nazivaju "Zebedejevi", po svome ocu, a Krist im, zbog njihova energičnog i eksplozivnog temperamenta (Lk 9: 51-56), nadjene ime Boanerges, to jest Sinovi groma (Mk 3:17). Zajedno je s Petrom i Jakovom kada Isus, u Kafarnaumu, ulazi u Petrovu kuću kako bi mu ozdravio punicu (Mk 1,29); s ostalom dvojicom slijedi Krista u kuću nadglednika sinagoge Jaira, čija je kći vraćena u život (Mk 5,37); slijedi ga dok se uspinje na goru Tabor gdje će svjedočiti Preobraženju Gospodnjem (Mk 9,2); uz njega je na Maslinskoj gori kad, pred veličinom Hrama, izgovara besjedu o svršetku grada i svijeta (Mk 13,3); blizu mu je kad se u Getsemanskom vrtu povlači kako bi uputio molitvu Ocu prije muke (Mk 14,33). Prvog dana Pashe zajedno s Petrom, po Isusovom zahtjevu priprema i posljednju večeru (Lk 22,8).

Unatoč opasnosti, najveću vjernost i hrabrost pokazao je kada je ostao, kao jedini od apostola, zajedno sa majkom Marijom, Isusovom tetom Marijom Kleofinom i Marijom Magdalenom podno raspetog Isusa (Iv. 19:25). Tada je Isus svoju Majku povjerio njemu, da se za nju brine (Iv 19,26). Zebedejevi sinovi, zajedno s Petrom i ostalima, prvi sreću uskrslog Isusa. Tada je učenik kojeg je Isus ljubio taj koji prvi prepoznaje Gospodina i to kaže Petru (Iv 21,7).

Jovan i Petar pojavljuju se zajedno kada su na prvu Pedesetnicu, puni Duha Svetog propovijedali mnoštvu te ga krstili (Dj 2) ili kada čine prvo čudo ozdravljenja nakon Isusovog uzašašća ozdravivši čovjeka koji bijaše hrom više od četrdeset godina (Dj 3), a što ih je dovelo pred židovsko vijeće glavara, starješina, pismoznanaca i svećenika, pred kojima su neustrašivo govorili o Isusu kao Kristu, unatoč prijetnjama koje su im ovi upućivali (Dj 4). Nakon obraćenja Samarije poslaše tamo Petra i Ivana pa se pomoliše za njih da bi primili Duha Svetoga (Dj 8, 14-16)

Grob svetog Ivana apostola i evanđeliste Efez, Turska.

Od tada pa do posljednje trećine I. st. gotovo Johanana je potpuno nepoznat. Znamo da je bio prisutan Apostolskom Apostolskom saboru u Jeruzalemu, oko 50. g., gdje se uz Petra i Jakova Pravednog ubraja među stupove prve Crkve (Gal 2,9).

Irenej Lionski, koji je upoznao Polikarpa iz Smirne, Jovanovog učenika, piše da se Jovan, nakon pogubljenja Petra i Pavla, 60-ih. g. nastanjuje u Efezu u Maloj Aziji imenujući biskupe i osnivajući kršćanske zajednice.

Tradicija nam govori kako je bio odveden u Rim gdje ga je car Domicijan osudio na paljenje u vrelom ulju, ali se čudesno izbavio od smrti. Ivan je potom bio osuđen na rad u rudnicima na zatvorskom otoku Patmosu gdje je u špilji napisao Otkrivenje. Nakon Domicijanove smrti na čelo Rima dolazi Nerva i Ivan se slobodno vraća u Efez, gdje je napisao ostatak svojih rukopisa. Smatra ga se zaslužnim za evangelizaciju područja Male Azije.

Doživio je duboku starost te bijaše jedini od apostola koji nije prošao kroz mučeničku smrt. Umro je oko 101 g. za vrijeme treće godine vladavine cara Trajana u Efezu.

Djela

Kršćanska tradicija navodi da je napisao:

Današnji istoričari smatraju da apostol Jovan nije autor nekih ili svih ovih dela zbog razlike u stilu pisanja.[2]

Sve su te njegove knjige pune teologije. Jovanovo evanđelje, napisano je za kršćane koji su potekli iz poganstva. Njih želi uvjeriti u mesijanstvo i božanstvo Isusa Krista. Ivanove poslanice mogu se nazvati, a posebno prva, poslanicama ljubavi, jer u njima dolazi 31 puta glagol »ljubiti« te 21 puta imenica »ljubav«. U njima je dao i najdivniju definiciju Boga: »Bog je ljubav!«

Otkrivenje je proročka knjiga, o konačnoj pobjedi Krista.

Štovanje

U kalendaru Katoličke crkve, njegov spomendan se obilježava 27. prosinca i slavi se u bijeloj liturgijskoj boji. Srpska pravoslavna crkva proslavlja Svetog Jovana Bogoslova 9. oktobra po Gregorijanskom kalendaru, odnosno, 26. septembra po Julijanskom kalendaru. Svakog 8. maja (21. maja), na dan smrti Sv. Jovana Bogoslova spominje se čudo projavljeno od njegova groba.

Jovan se također veoma štovao u apokrifnoj predaji. Po njemu je nazvana Tajna knjiga Jovanova, u kojoj mu uskrsli Isus predaje tajno učenje koje se tiče stvaranja, pada i spasenja čovečanstva.

Kršćanska umjetnost često prikazuje sv. Ivana Evanđelista s dugom svijetlom kosom, bez brade i dječačkog, ponekad ženskastog izgleda, što sve osim mladosti simbolizira njegovu čistoću, djevičanstvo i dobru narav. Njegov atribut je orao koji simbolizira "visine koje on dosiže u prvom poglavlju svog evanđelja".[3]

Zaštitnik je teologa, pisaca, knjižnjičara, izdavača knjiga i novina, skladatelja, slikara, prijateljstva, Male Azije i mnogih biskupija i župa u raznim dijelovima svijeta.

Jedna redovnička zajednica, osnovana 1975. godine, posvećena je svetom Ivanu Evanđelistu i nazvana je po njemu: Zajednica svetog Ivana.

Izvori

  1. ↑ „Butler, Rev. Alban, The Lives or the Fathers, Martyrs and Other Principal Saints, Vol. IV”. Arhivirano iz originala na datum 2019-01-22. Pristupljeno 2013-04-03. 
  2. ↑ Introduction. Saint Joseph Edition of the New American Bible: Translated from the Original Languages with Critical Use of All the Ancient Sources : including the Revised New Testament and the Revised Psalms. New York: Catholic Book Pub., 1992. 386. Print.
  3. ↑ Hall, James (1979.). Dictionary of Subjects and Symbols in Art, New York: Harper & Row.

Vidi još